Ljudi sa jedva završenom srednjom školom znaju 'pravu' povijest Hrvatske. Vodoinstalateri znaju sve o zakonima. Pravnici znaju sve o vodoinstalaterskim radovima. Političari znaju kako se vitaminom C liječi AIDS. Liječnici su veliki nogometni izbornici, a ljudi koji jedva znaju nabiti loptu nogom vrlo će samouvjereno procijeniti kako Luka Modrić baš i nije neki igrač. Pa se tako i po pitanju tragedije koja se dogodila u hidroelektrani Dubrovnik u Platu samo čekalo na 'stručnjake' koji će vrlo jasno, iz udobnih fotelja, grijući se ispod svojih klima uređaja, ocijeniti istragu koja se provodi premda ni sami ne znaju kako je ona tekla, jednako kao što će ustvrditi i uzrok požara, bez obzira što u unutrašnjosti hidroelektrane nisu nikada bili i što očevid još nije priveden kraju.

Pa su se tako počele pojavljivati različite spekulacije oko propusta u istrazi. Zašto se nije počelo roniti u kanalima odmah, premda je jasno kako takve egizbicije nisu sigurne dok je hidroelektrana u plamenu, što je nažalost potvrđeno i s dva smrtna slučaja? Zašto se nije brže probijalo, premda se u tunelu koji se nije vidio od dima nije moglo kretati, niti se od plinova moglo disati, čak ni s opremom, a o visokim temperaturama da se i ne govori? Zašto se s malim plovilima nije izlazilo po velikim valovima i nemirnom moru tijekom noći? Zašto se nije letjelo po vjetru?

Mada je, zapravo, posao tih hrabrih ljudi sam po sebi rizičan. Sjetite se, primjerice, velikog požara na Pelješcu. Ili požara na jahti kod Olipe, kad je uslijed eksplozije stradalo više vatrogasaca. Naravno kako je to njihov posao, ali izlasci na terene vrlo često znače i rizik za njihov život. Tako je bilo i po pitanju požara i potrage koja se događa posljednjih dana. Koliko je sigurno ulaziti u postrojenje u kojemu se ne zna uzrok požara? Što da se dogodila eksplozija jer se uzrok požara nije znao? Koliko je sigurno roniti po tunelima? U njihovom poslu je malo toga sigurno, posebno kod ovakvih situacija.

Pa se uz sve te rizike, a riskiralo se definitivno, po nekima treba letjeti po jakom vjetru, roniti u nesigurnim uvjetima, ploviti onda kad je to opasno i van svake pameti. Jer kao da su uz tragediju koja se dogodila potrebne nove tragedije. Nove žrtve. Nove unesrećene obitelji.

Jasno je kako su prizori iz 'Nemoguće misije' i filmova u kojima glavne uloge tumači Jason Statham fikcija, a kako je stvarnost nešto sasvim drugo. U stvarnosti sve te stvari, koje na filmu i videoigrama izgledaju prilično drugačije, su neka sasvim druga priča. U stvarnosti je riječ o ljudima kojima je to posao, ali su ipak ljudi od krvi i mesa. To su ljudi koji su pronalazili tijela. Ljudi koji su gutali dim i plinove. Ljudi koji su satima ronili po kanalima. Ljudi koji su se smrzavali na niskim temperaturama. Ljudi koji od jutra do kasnih noćnih sati davaju informacije medijima, nacionalnim, lokalnim, regijskim, koji obavještavaju obitelji o nemilim vijestima... Ljudi koji rukovode cijelom organizacijom i na kojima je ogromna odgovornost. Ljudi koji cjelodnevno rade, ne u uredima niti sjede u udobnim foteljama, nego na terenu gdje ih okružuju nimalo lagane teme; požar, potraga, ozljede, ljudske sudbine i smrt. Na terenu gdje svaka intervencija poput ove znači riskiranje vlastitog života. 

„Nema rezultata, ali nas nije briga. Nećemo se predati!“, emotivno je izjavio županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović u telefonskom razgovoru za Dubrovački dnevnik. Na pitanje koliko je spavao, odgovorio je kako je to bilo dvije ure u 48 sati. "Međutim to je tako, to je normalno, ne želim se isticati. Mene uvijek nešto goni, ta nada, ta želja," izjavio je. Na pitanje upućeno načelniku Policijske uprave dubrovačko-neretvanske Ivanu Pavličeviću o tome koliko je spavao, odgovorio je 'puna četiri sata u zadnjih 48 sati, ali to nema nikakve veze, idemo dalje'. 

Sjetite se svega toga svaki put kad optužujete, a za to nemate temelja. Sjetite se koliko ste nepravedni. Sjetite se toga svaki put kad budete glumili frajere i krenete ispisivati ACAB na nekoj javnoj površini. Sjetite se toga kad krenete filozofirati na društvenim mrežama iz udobnih domova, dok netko vani riskira svoj život. Nije ovo 'pisanje nekome u favor'. Ovo je jednostavno apel da u ovim trenucima koji su pogodili široku javnost ostanete ljudi i pomognete ako možete. Iz fotelje baš i ne možete.