Partila je naša Dube. Jedinstvena, posebna, neponovljiva, drugačija. Duša koju nisu interesirali uobičajeni ovozemaljski sportovi – zgrtanje love, izrabljivanje bližnjeg, posvojne zamjenice (moj, moje, naše), mržnja, konflikti… Zato se često osjećala neprilagođeno, neuklopljeno, izgubljeno, kao da ne pripada ovom svijetu. I nije pripadala, jer nju nisi mogao ukalupiti u ništa, ona je bila svoja, slobodna, neovisna o proždirućem sistemu u kome je skoro svatko nečiji rob. Bill Gates, Donald Trump, Boris Johnson, Vladimir Putin, Angela Merkel, Kim Jong Un, Cristiano Ronaldo… svi su oni ovisnici o nekome i nečemu – koliko god para i moći u datom trenutku imali, netko iz Sistema im je to dozvolio, pa mu moraju biti zahvalni i vraćati te usluge na ovaj ili onaj način. Može Trump zezati Huawei, ali ne može likove koji su mu financirali kampanju, može se Putin obračunavati s neistomišljenicima, ali u isto vrijeme mora tetošiti plejadu oligarha koji ga podržavaju i koji se ne smiju okrenuti protiv njega, jer će ga smijeniti…

Dube Borovinka takvih problema nije imala. Bila je originalna u moru bezličnih vukova koji gaze sve oko sebe uspinjući se na ljestvici društvene hijerarhije – oriđino u pravom smislu te riječi. U zadnje vrijeme Dubu Borovinku spominjalo se u kontekstu posljednjeg dubrovačkog oriđinala.

-Otišao je Tomo Šeparović, a kada ode Dube, nitko više neće ostati. Dubrovnik će izgubiti zadnju prepoznatljivost nekoć slavnog grada, ostat će bez posljednjeg oriđinala, bez važnog identiteta, jer što je Grad bez svojih posebnih, neponovljivih ljudi – govorili su brojni Dubrovčani, a mene je to strašno nerviralo.

Da bih vam objasnio zašto, prvo moramo definirati riječ 'oriđino' onako kako ju doživljava većina Dubrovčana. Pa kaže: osobenjak, ekscentričan, čudak, neobična, osebujna osoba, zabavan i nekonvencionalan (originalan u ludosti), nastran čovjek kao objekt zadirkivanja i poruge; tip gradskog unikuma, najčešće osobe bez obrazovanja, ali po mnogo čemu specifičnog primjerka naroda ili kraja iz kojega potječe ili živi. 

Ili kraće rečeno – oriđinali se nalaze na tankoj granici između normale (što god to značilo) i psihijatrije. Da je to zaista tako svjedoče postupci jugoslavenske milicije s kojom inače nije bilo zajebancije. Oriđinali su u svojoj nesputanoj originalnosti znali provocirati i Onoga Kojega Se Nikada Ne Provocira, a rukovodeći organi bi se oglušili na zezanje Tita, jer su oriđinali ustvari  - malo trknuti - pa su kao takvi imali i poseban status unutar milicije, sudova i ostalih institucija.

-Tomo Šeparoviću, jesi li prijavio goste? – pitala bi ga turistička inspekcija.

-Zašto bi ih prijavio, nijesu mi ništa napravili – odgovorio bi Tomo i prošao lišo.

Čak i u ovakvoj, općeprihvaćenoj definiciji oriđinala, Dube Borovinka nikako nije bila posljednja – evo odmah mi dva živuća padaju napamet – Mujo iz Gruža i Matko iz Lapada. Nije poanta u tome ima li u Gradu još uvijek posebnih – a naravno da ih ima – nego u našoj percepciji što mi to smatramo drugačijim, jedinstvenim, neponovljivim…

Ako mene pitate – ne pitate me, ali ja ću vam ipak reći – oriđino je svaka osoba koja u ovoj džungli na asfaltu želi živjeti u skladu s etikom pokušavajući prvo sebe, pa onda i svijet učiniti što boljim, i pri tome nastoji pobijediti sve negativne emocije koje joj iznova dolaze - znači to su ljudi koji su još uvijek, nažalost, u manjini. Oriđino je, recimo, svatko tko se brine za bolesne na ovaj ili onaj način, jer Sistem za njih ne čini dovoljno – bilo tko tko pokušava pomoći autistima, downovcima, Alzheimeru, cerebralnoj paralizi, mentalno oboljelima, odnosno svim bolesnicima koji boluju od teških bolesti od kojih se ne umire, a koje i njima i njihovim obiteljima, zbog neadekvatne skrbi, narušavaju kvalitetu života. Radeći novinarski posao, u Dubrovniku sam upoznao  sjajne ljude koji nesebično pokušavaju olakšati onima kojima je pomoć najpotrebnija najčešće u uvjetima koji su daleko od idiličnih.

Oriđino je jedna moja poznanica koja je radila siguran uhljebnički posao u beskorisnoj instituciji, pa je dala otkaz i otišla raditi deserte, jer ne želi potratiti život u podrumu besmislene birokracije koliko god se na prvu to činilo dobrim izborom zbog (lažne) sigurnosti. Pobijedila je strah i pokušava slijediti svoje snove. Oriđino je i onaj sredovječni gospodin s preko pedeset godina, koji je najedanput ostao bez posla, pa se muči promijeniti struku u godinama kada to nimalo nije lako.

Oriđino je onaj koji je mogao bespravno proširiti kuću na naslijeđenoj zemlji, ali nije, jer mu je estetika važnija od numizmatike. Oriđino je svaki poslodavac koji ima empatije za svoga radnika, umjesto da ga iskorištava do krajnjih granica, a oriđino je i svaki radnik koji ima suosjećanja za sve poteškoće svog poslodavca. Oriđino je svaki branitelj koji je mogao uzeti mirovinu, ali nije, jer je osjećao da još uvijek može privređivati.

Oriđino je onaj blagajnik u Konzuma koji vas uvijek dočekuje sa smiješkom, oriđino je i onaj vlasnik slastičarne na Stradunu koji domaćima daje kugle za smiješne novce, oriđino je svaka baba koja je u osamdeset i nekoj naučila odvajati otpad. Oriđino je svaki onaj stanodavac koji podstanarskoj obitelji s dvoje djece neće povećati najamninu, a mogao bi. Oriđinali su i svi oni koje je briga hoće li ih povijest zapamtiti.

Oriđino je svatko tko može oprostiti osobi koja ga je povrijedila koliko god joj bilo teško. Oriđino je osoba koja ne mrzi nikoga i ništa, osoba koja ima razumijevanja i tolerancije za druge i drugačije, koja prihvaća rase, religije, narode, seksualnu orijentaciju… Oriđino istinski razumije što znače riječi: „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine!“ Oriđino oprašta, ali i zaboravlja, jer ako pamtiš, kako si onda oprostio?

Oriđinali su i svi umjetnici koji rade to što vole, iako teško od toga žive. Oriđinali su i svi oni glazbenici koji daju sve od sebe svirajući po hotelima umjesto da kukaju kako im zvijezde nisu bile naklonjene u zamišljenoj karijeri. Oriđinali su pojedinci koji u ovoj svakodnevnoj brzini stignu pitati starog susjeda treba li mu kupiti kruh. Oriđinali su i doktori, te medicinske sestre koje na pacijenta prvo gledaju kao na prepadnuto ljudsko biće, a tek onda kao bolesnika.

Oriđinali su oni koji prihvaćaju sve što im se loše dogodi umjesto da proklinju sudbinu. Oriđinali su roditelji koji su strpljivi. Oriđinali su i djeca koja su postala dobri ljudi unatoč teškim roditeljima. Oriđinali su profesori koji djeci usađuju timski rad umjesto iscrpljujućeg nadmetanja. Oriđino je svaka osoba koja ima sposobnost sagledavanja situacije iz drugog kuta. Oriđino je i Mirso, koji nasmiješen svakoga dana ispred Onofrijeve širi dobre vibracije, pozdrav iz Dalmacije.

Ima još uvijek u Dubrovniku oriđinala, dobrih, vrijednih i talentiranih ljudi, samo ih često od obaveza i prekrcanih dnevnih rasporeda ne vidimo. Dube Borovinka nikako nije bila jedina, a kamoli posljednja. Ona je samo jedna u nizu svjetlosnih radnica – ili kako bi rekla Sade u Soldier Of Love: It's a wild, wild West, I'm doing my best – tih posebnih duša koje pokušavaju od Zemlje napraviti bolje i osjećajnije mjesto za život.

Hvala ti Dube što si nam nesebično svjetlila. Sada u miru popij pivu tamo gore.