Sve to zato što  nam je naš dobri župan Dobroslavić objasnio kako će se Hrvati ubuduće dijeliti na one koji su prešli i one koji nisu prešli most. Znam iz iskustva kako se iz takvih ideja svašta može izroditi.Trenutno sam najviše zainteresirana za kamenice i jednu finu buzaru od mušula, koje su mi s Neretve bliže no ikad. Jednako kao što je toliko željeno kopno nikad bliže pelješkim, ali i korčulanskim ljudima. I njima će se život, nema sumnje, značajno promijeniti na bolje, posebno u gospodarskom smislu.

Kad je u pitanju Grad, veseli spoznaja kako ne moraš prelaziti dvije granice. Zimi nije ni tako loše, obaviš malo spenze, ručaš jeftinije i granicu pređeš u čas, ali ljeti je to katastrofa. Kolone i vrućina, ponekad i satima. I na sav taj jad ne možeš kupiti više od dvije kutije cigara, dok je ulje skuplje ili isto kao u nas. Niđe gusta. Kad završe sve pristupne ceste, to će doista malo približiti Grad ostatku Hrvatske, ali dok nema autoceste i dalje Grad ostaje daleko tamo na krajnjem Jugu. Uobičajena najbolja avio destinacija, koja godinama još željno očekuje svoju brzu cestu do Čilipa. Ipak, puno znači i  sama spoznaja kako nisi odsječen drugom državom, nego ti je vlastita spojena ili vezana onako kako i treba biti. U nekoj tamo modernoj Europi to nije nikakva smetnja, niti bi itko razbijao glavu zbog prelaza preko druge države, ali ovdje, posebno s još nezacijeljenim ratnim ranama, značaj spajanja nadilazi sve druge  ideje ili razmišljanja.  Posebno jer je susjedna BiH, zbog politika svih svojih čelnika, još uvijek nalik buretu baruta. 

„Kao da je neki čudesni, nadčovječanski podvig sveden na mjeru njegovih moći i u granice svakodnevnog života; kao da je pored dosad poznatih elemenata: zemlje, vode i neba, otkriven odjednom još jedan; kao da je nečijim blagotvornim naporom odjednom za sve i svakoga ostvarena jedna od najdubljih želja, drevni ljudski san: da se ide iznad vode i savladava prostor“.Tako je pisao Andrić o višegradskom mostu u svom romanu 'Na Drini ćuprija', ali i nekako u tom duhu i slično poručivali su i govornici na otvaranju doista elegantnog i lijepog Pelješkog mosta.

Kako god, paklena vrućina nije baš išla na ruku onima koji su zamislili cjelodnevni program, točnije onima  koji su u programu sudjelovali i koji su satima čekali svoj red, sretni ako se dočepaju i boce vode. Glavni događaj ipak se odvijao navečer uz cijeli državni vrh, čak je i Zoki stigao bez i jedne minute zakašnjenja. Da nije u pitanju otvaranje mosta, Zokijev izostanak kašnjenja bila bi glavna medijska vijest. Ali zato je velika medijska vijest, nakon toliko vremena, kako su i Plenki i Zoki bili pristojni u izjavama, kako ni jedan ni drugi nisu uzvikivali 'zasluga je naša', nego je Plenki prvi zahvalio svim dosadašnjim vladama na angažmanu i dijelu posla koje su obavili na putu ka realizaciji mosta. Već dan prije Plenki je rekao kako nije važno 'ko je više da' jer su svi zaslužni i time relaksirao toliko nabrijanu atmosferu između Zokija i njegove negdašnje vlade i HDZ-a u natjecanju tko je zaslužan, tko se prvi sjetio i tko je dao više ili/ i još više i bez koga ili čega ne bi bilo mosta. Posljedica toga je i Zokijev pomirljiv govor bez 'przničkih' predbacivanja, govor na koji je pristojno zapljeskao i premijer jednako kao i Zoki prije toga njemu. Hvala im na tome jer uz sve probleme koje država ima, javni rat između ove dvojice postao je prevelik teret svima nama koji s pravom od njih očekujemo odgovorno ponašanje u interesu svojih sasvim dovoljno egzistencijalno zabrinutih građana. Ipak, najveći gust je bilo vidjeti barba Luku s 'kanoćalom' kojim je nadgledao radove na mostu i njegov šeretski osmijeh uz rečenicu: „Ma nije uopće važno  tko se prvi sjetio, neka svi budu zaslužni, ali ja sam se prvi sjetio za što imam i dokaze.“ Barba Luka je  kralj i gotovo! Eto vas.