"Treba stati na kraj politici detuđmanizacije i odluka HDZ-a. To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je u popis blagdana u naš zakon uvrstio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i tako će i ostati", kazao je Plenković nakon sjednice Vlade." - riječi su kojima je Plenković poručio predsjedniku HVIDR-e Josipu Đakiću, HDZ-ovcu na čelu saborskog Odbora za veterane koji je predložio da Dan antifašističke borbe više ne bude državni blagdan.

Žalosno je da ti faraoni u malome poput Đakića obezvrijeđuju vlastitu borbu za slobudu, jer nameće se pitanje u ime čega su se borili u Domovinskom ratu, u ime fašizma ili antifašizma, no nešto drugo je ovdje problematično. Raznoraznih "đakića" uvijek će biti, ali problem ovdje je u odgovoru Plenkovića koji se tako skriva iza Tuđmana.

Ustvari, kronično mlitavi premijer uradio je isto ono što i Ivo Josipović koji je Titovu bistu držao jer ju je držao i Tuđman, te isto ono što je učinio Zoran Milanović koji je aerodrom nazvao imenom prvog hrvatskog predsjednika. Očito, svim tim habrim borcima za njegovanje antifašizma uzor je "odlučni" Ivica Račan, koji je ustvari rodonačelnik ljigavosti na braniku dostojanstva i obraza.

Iako izgleda to da su sva okolna brda zadrhtala pred Plenkovićiivm riječima, istina je obrnuto proporcionalna. Ako nije imao drugi razlog u suprostavljanju fašizacije Hrvatske, onda bolje da je šutao i pustio sve niz vodu kao onda kad je svojom neodlučnošću pomaknuo onu inkriminiranu ploču u Jasenovcu koji kilometar niz Savu.

Sve dok će Tuđman biti mjera ravnanja nosiocima vlasti, država će biti i dalje gacati u prošlom stoljeću, točnije na njegovoj krivoj strani, u devedesetim godinama. A kad se demokracija uči po Tuđmanovom receptu, onda nas uistinu boli hrvatska stvarnost.