KAD SE DRŽAVNI VRH PONAŠA BEZMUDO Licemjerna blajburška komemoracija
Ukratko, blajburški skup održao se jučer, bilo je tu oko deset tisuća ljudi, a sve je prošlo u znaku toga što je Austrija još pred skup doniejla novu zakonsku odredbu s kojom se isticanje znakovlja Nezavisne države Hrvatske izjednačava s ISIL-om ili Al-Qai'dom.
Jasno, sudeći prema izvještajima, neofašisti su ipak uspjeli "prokrijumčariti" pokoje uhato "u", a neki su ga i lukavo uklopili u svoju scenografiju. Uostalom, stari je to proustaški problem uz koji je miljenicima tog režima milo i drago živjeti takve postulate sve dok se ne treba izjasniti jesi li ustaša ili nisi... Tako je jedan muškarac i uhićen jer je podigao desnu ruku, a kasnije kazao da je to sve bila zafrkancija. Valjda isto onako kao što je Anto Đapić mjerio kukuruz.
No, svakome svoje, problem je u odnosu državnog vrha prema toj komemoraciji, koje je ispalo toliko licemjerno da mu je i sama hipokrizija tijesna.
Dakle, da bi u očima svijeta pokazali otklon od fašizma, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pošla je ranije, kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, dok je mudi Andrej Plenković lijepo smjestio Angelu Merkel baš na jučerašnji dan. Svakako, nezamislivo je da predsjednik Sabora, koji je dakle pokrovitelj tom vašaru, odlazi u četvrtak, a da za javnost nema izgovora zašto nije pošao u subotu.
Ali, nezgodna je subota, oči svijeta uperene su u subotu. No, ako Jandroković nije smio poći u subotu, nije smio niti u četvrtak. Ali, očito je predstavnik Sabora morao biti tamo. Potpredsjednik Furio Radin prezire ustašluk, isto kao i Siniša Hajdaš Dončić, a Vaso Brkić do te mjere umočen je u afere pa se ne može baš njega poslati jer nije ni on baš vesla sisao.
Veliki tu problem su i hrvatski biskupi, koji su povili rep te je i tu na snazi presvlačenje košulja veće nego kod političkog vrha. Ali, većina biskupa je ionako spremna osuditi ustaštvo tako što će ga uviti u celofan svih totalitarnih režima, a jasno je, u "grupnosti" i nema osude.
A svakodnevica zahtjeva, ona upravo traži da zločin ima i prezime. I to je problem, kako s Bleiburgom na mjestu koje je partizan okrutnošću svoje likvidacije učinio svetim, pa tako i u Jasenovcu, gdje su se ubijali oni druge boje kože i vjere.
Kad se ponaša bezmudo, kao što to radi državni vrh, ali i crkveni, onda je narod ostavljen na milost i nemilost svojoj pameti. Što je šteta, kao što mora biti šteta činjenica na koji način se Hrvati odnose prema svoja dva stratišta, te dvije mače na svojoj savjesti.
U Jasenovac idu jer moraju, a u Bleiburg jer žele. Ovaj put, Europa im je podmetnula bljutavu juhu. koju kušati ne mogu, a ne kušati moraju.