Dubrovački dnevnik pitao je ravnatelja KMD-a više o tome zašto je potreban stan, a on je odgovorio kako se radi o specifičnom i deficitarnom zanimanju, kazavši i da bi "stan bio namijenjen osobama od posebnog značenja za Grad Dubrovnik iz područja kazališne djelatnosti". Više o tome što je on rekao pogledajte OVDJE.

Ovoj temi isuviše je lako prići s dvije strane. Prva bi glasila da kazalištarci nisu nikakvo deficitarno zanimanje te da postoje oni kojima je stan potrebniji. Druga teza bi išla u dijametralno suprotnom smjeru, da je glumačka riječ mora se čuvati i paziti te zavređuje svaku moguću pomoć. 

Dakle, odveć se lako svrstati na jednu stranu, problem zašto je nešto "trulo u državi Danskoj", a zašto se to osjeća s kazališnih dasaka baš u ovom oglednom primjeru, ponešto je drugačije naravi, a tiče se toga što moćna glumačka riječ ne može se čuti bez podrške političke riječi, te što kazalište, kao niti druge ustanove u kulturi, apsolutno, ali apsolutno ne mogu funkcionirati bez podrške gradskog ili državnog novca. 

Nisu tu krivi niti ravnatelj Paolo Tišljarić, a niti njegovi prethodnici Ante Vlahinić ili Jasna Jukić, čak niti jednu službenu politiku ne možemo za takvo nešto okriviti, radi se o modelu koji je na ovim prostorima već dobio i sijede, a koji kaže da kulture nema bez javnog novca, što od svega čini podržavljenu kulturu, za koju predobro znamo i uviđamo na što sliči.

I čini se da tu nema nikakvog kriterija, niti važno niti koliko Kazalište Marina Držića zarađuje vlastitih sredstava od prodaje ulaznica, niti je li ima dvije, tri ili četiri premijere postavljene na godišnjoj bazi, niti jesu li one svjetske kvalitete ili pak trećerazrednog kalibra, važno je samo djelovati.

Inače, Dubrovački dnevnik pitao je Tišljarića s koliko novca Grad potpomaže kazalište, te koliko ima zaposlenih te kolika im je plaća. 

"Naše Kazalište trenutno zapošljava 46 radnika. Prosječna plaća glumca iznosi 7.300 neto. U 2019. godini Grad je financirao Kazalište u ukupnom iznosu od 9.048.229,43, a u 2020. godini, smanjen je iznos financiranja zbog posljedica pandemije korona virusa, u iznosu od 8.401.000,00." - napisao je Tišljarić.

Što se tiče 2019. godine, kako je razvidno iz izvješća za tu godinu, kazalište je ostvarilo prihod u ukupnom iznosu od 10.527.168 kuna, od toga 663.041 kuna od prodaje ulaznica te od zakupa i iznajmljivanja imovine u iznosu od 498.042 kuna. Inače, zabilježeni su tu i značajni porasti u odnosu na 2018. godinu, tako prihod od prodaje ulaznica je 2018. godine iznosio 231.869 kn, a od iznajmljivanja 251.075 kn, što je naravno za pohvaliti.

No, svejedno, jasno je kako je rad dubrovačkog teatra u apsolutno višestrukom iznosu dotiran od strane Grada Dubrovnika, bez kojeg i kazalište ne bi postojalo. Grad Dubrovnik ukupno financira kazalište s 86 posto novčanih sredstava.

Dakle, nije sporno što KMD traži stan, bilo bi odveć lijeno, ako ne i demagoško novinarstvo, stvar svesti na takav okvir.

Istina, riječi Tišljarića zvuče u pojedinim momentima nerealno jer ne treba očekivati da KMD može produžiti dubrovačku sezonu, dojam je da je u ovom gradu ne može produžiti niti Disneyland, a čini se da je usvojio i poneke osobine svojih dubrovačkih domaćina kad kazuje o osobama od posebnog značaja, uopće zanimljiva je ta fascinacija s bitnima i osobitima, sjetimo se i Krleže koji jasno upozorava "da se klonimo ukrasnih epiteta i brišemo najistaknutije predstavnike bilo čega", jer kako on piše, "uopće treba definitivno brisati malograđanštine koje se očituju u ukrasnim epitetima: gospodska obitelj, ugledna obitelj itd.", ali ovaj redatelj i ravnatelj ustvari je uz kontekst pozicije na kojoj se nalazi sve lijepo napisao. On, uostalom, kući kojoj je na čelu on želi najbolje, a to je u ovom slučaju stan.

No, koliko god tu sve s pozicije ovog apela bilo u redu, ostaje drugi dojam šire slike, gdje su Tišljarić i stan najmanje važni.

A to je kontekst gradskog novca, činjenica da nema funkcioniranja kulture bez politike, struktura odnosa onih koji traže i oni koji daju. 

Koji je rezultat onda jednadžbe u kojoj imamo dva navedena pojma? Pa, kazalište već samo po sebi, od onog palanačkog do visokoustrojenog velegradskog trebalo bi biti opće značenje za zanos i entuzijazam, ne kažemo da ga u Dubrovniku nema, ali ono što znamo čega ima, to je čak 46 zaposlenih, u gradu koji ima 42 tisuće stanovnika.

I tu je suština apsurda, ujedno direktna posljedica institucije koja biva podržavljena, gdje tako u jednom trenutku prestane biti važno što se stvara i kako se stvara, već postaje važno ubaciti se u sistem, djelovati "bez talasanja", zaposliti se u gradsku, državnu ili županijsku ustanovu, firmu ili agenciju, te postati dijelom javnog "fonda utjehe".

Stan je tu vrh sante leda, dapače vjerujmo da je potreban, jednostavno, brojka od 46 zaposlenih ta je od koje glasovi s pozornice zanijeme.