Jedan Dubrovčanin (podaci poznati redakciji) jutros je otišao u đir motorom, a popodne se svojoj kući vratio živ i zdrav.

Pa je li ovo moguće?

Kako mislite je li moguće?

Pa da ste se živi vratili kući. Godinama radim u novinarstvu i nikad nisam čitao da se ijedan motociklist vratio živ i zdrav. Tamo su samo prometne nesreće, stravični sudari, mrtvaci, tako da sam duboko vjerovao kako prosječni motociklist ne može biti uopće živ, a kamoli zdrav.

Moram vas razočarati, ali meni ovo nije prvi put da sam se iz đira vratio živ i zdrav. Događa se često.

Kako to mislite?

Mislim uvijek se događa. Evo već 20 godina imam motor, svaki lijepi dan odem u đir i nikada, ama baš nikada, nisam pao. Ništa mi se nije dogodilo, a moram vam priznati da nekad i opletem po gasu.

Ma vi to mene zezate. Sad ćete mi još dodati da idete na kupanje, skačete na glavu i da nikad niste kičmu slomili i ostali invalid.

Ne samo da sam skakao na glavu u plićak, nego sam i radio puno gore stvari. Ulazio sam vruć u more.

Ma nemojte me zekit da ste i to radili, molim vas lijepo.

I to po maestralu. Skinuo bih se, pa onako znojan odmah u more. A vjetar puše.

Jeste ikad sjeli na hladne pločice?

Čuj sjeo, čak sam i hodao bos po hladnim pločicama.

Niste dobili nikakvu boleštinu, pa ono na respirator i u smrt kako mi to lijepo često napišemo ljudima da guštaju u crnoj kronici.

Pa naravno da sam imao nekih boleština, poput upale pluća, ali uvijek bih ozdravio. Operirao sam i slijepo crijevo, dva puta lomio nogu na nogometu, upale tetiva, izlijetanje diska, ali uvijek bi se našlo neko rješenje i na kraju bi bilo dobro.

Vi ste stvarno čudo! Medicinski fenomen.

Nisam medicinski, nego medijski fenomen.

Molim?

Pa ovakav kakav sam ja, takva je većina ljudi, ali mediji nikad o njima ne pišu. Mi smo ljudi kojima u životu ništa ne fali, dobro nam je, baš nam je dobro, uživamo. Sve se nekako riješi. I skoro nam se nikad ne događaju crnila iz medija.

Hajdemo se vratiti na motor. Što biste poručili materama koje se brinu zbog svoje djece na dva kotača?

Poručio bih im da manje gledaju vijesti. Ne samo majkama, nego i očevima, a posebno bakama i djedovima. Više je televizija ubila ljudi nego što će ikad motori, vjetar i hladne pločice. A što se samih motora tiče, mogu vam reći da sam najbolje trenutke u životu proveo na drumu. Grčka, Sicilija, Alpe, Andaluzija, Transilvanija… Sve je stvar percepcije. Roditelji mogu biti zabrinuti, jer im dijete vozi motor ili sretni, jer je i ono sretno kada otkriva nove ceste, polja, planine... Tako je sa svime u životu. Ista stvar ti uzima i daje život. Spomenuli ste maloprije more, najbolji primjer. Istovremeno more je i sreća i nesreća, kao i sve ostalo, samo vi mediji potencirate nesreću, a lijepe priče se uzimaju zdravo za gotovo.

Zato smo i odlučili po prvi put u povijesti novinarstva napisati tekst o vama, motociklistu koji se iz đira vratio bez pomoći vozila hitne pomoći.

Bilo mi je baš super u điru. Prekrasan dan, sloboda na motoru, kafica u Stonu, šetnja kamenim uličicama.

Je li se u Stonu sve obnovilo od potresa ili još ima ruševina?

Ma jebem i vas i potres i obnovu. Je li moraju novinari uvijek nešto kritizirat, zabadat, uočavat? Mogu li uživat u trenutku bez obzira na okolnosti?

Ne mogu!

Ja vas baš žalim. Ne nervirate me kao druge, nego vas baš ono istinski žalim. Volio bih da kupite motor i uživate u životu.

Teško. Mi bismo namjerno pali, samo da imamo o čemu pisat.

Hoćete reći: Sam pao, sam pisao, hahahahhah.