Dubrovnik oporbu nema. To je postala poštapalica, obično novinara koji da ne moraju kritizirati vlast bi kritizirali oporbu zamjerajući joj manjak oštrine.

Ali radi se o činjenici, oporbe nema.

Dakle, Mato Franković pobijedio je na 52 od 52 birališta. 

Frankoviću je to sjajan legitimitet i ima on puno pravo tu brojku trljati na nos bilo kojem svom oponentu, a matrica o nekome snažnome s lijevog centra tko bi dobio glasove i Capora, Vlahušića i Vićana okupivši iza sebe cijelu oporbu spada pod domenu onoga što bi bilo kad bi bilo.

A ovako, Dubrovnik ostaje jedna od većih HDZ-ovih utvrda.

Digresija: košarkašice Raguse isto su tako  dugo vremena bile neporažene u Prvenstvu Hrvatske u košarci koje su osvojile neviđenom dominacijom.

Osvojiti tako prvenstvo u bilo kojem sportu je odlika egzotičnih natjecanja, poput recimo Tadžikistana, Afganistana ili Tuđmanistana, ne može se tako nešto zamisliti recimo u Premiershipu ili u Seriji A. Kada se dogodi, znak je razvodnjene kvalitete.

Slična je priča s Frankovićem. Isto kao i što se tiče Raguse, veliki je ovo uspjeh, čovjek je pobijedio na 52 birališta od njih 52 - nepojmljiva stvar- ali govori ipak i o političkoj kulturi Dubrovnika u kojoj nema pariteta pa su za Frankovića glasali i mnogi s krilja ljevice.

U drugom, antropološkom smislu, politička slika Dubrovnika je bijedna. Područje čiste proturenesanse, što se lijepo očituje na lokalnim izborima. Dobro, definirano je to samom prirodom lokalnih izbora. U Saboru se mlati visoka politika, Markov trg je mjesto za ambiciozne, dok su gradske i općinske vijećnice ipak stacionar lokalno-komunalnih narativa kanalizacijskih vodostaja i tipa LED lampi koje će osvjetljavati trgove.

Zato valjda lokalni izbori uz same političare vuku i još jednu sortu ljudi, u boljim vremenima bi ih se moglo nazvati političkim kibicerima, a ustvari oni su zgubidani i pokvarenjaci, oni koji se niču uz izbore, kao što je to nekoć bilo uz cirkus, jer tu mogu zaraditi. To su oni zadihani, oznojeni, koji negdje žure, nešto tiho, tiho govore, uvijek u pokretu, koji bi bili elita onkraj logike i pameti, a sve uz vječno ulizivanja.

I baš ta orgijanja uz vladajuće, hajde da su ona konkretna, pa je taj i taj došao i otvoreno zastupa stvari, već je tu prepuno zaokreta i preokreta taman kako se izbori približavaju, ciljaju se note kako bi se pogodila ona pobjednička, pa sve skupa nadilazi granice klasičnih ovdašnjih kenjkavosti...

No, vratimo se na izbore.

Dakle, u takvoj atmosferi gdje jedan kandidat osvaja 52 birališta od njih 52, a gdje je sve ono što nas okružuje manje do više gore opisana spaljena zemlja, imamo i protukandidata koji nije prirodna opozicija Matu Frankoviću. 

Kad bi protukandidat bio Vlahušić, imalo bi nekog prirodnog reda ta priča. Ista stvar je i s Caporom, čovjek predstavlja opoziciju. 

A Vićan, on nema politički supstrat koji može izazvati HDZ.

Može biti simpatičan ili pametan, imati uličnu filozofiju ili biti bahat, ovisi - kako kome. I kao takav, on može biti i dobar dogradonačelnik, zanimljiv gost u televizijskom studiju, izvrstan gradski vijećnik, ali je protuprirodan oponent Matu Frankoviću u drugom krugu.

i to ne samo zbog dojučerašnje koalicije i općenito pozicije sive eminencije u gradskim strukturama, već i zato jer DDS nije načinjen od materijala da propitkuje staro, nego unutar njega traži svoje mjesto, bez da ideološki ili ljudski zauzme stranu.

Na stranu Pero Vićan kao osoba, koji djeluje intrigantan, ali Pero Vićan kao političar, odnosno njegov DDS - to je strukturalno, ideološki stranka bez jasnog sadržaja.

No, u kampanji, uz nekoliko novih lica on je očito učinio ogroman posao, vidjelo se tu i novog i modernoga, očito se radilo te je uspjeh honoriran.

Što se tiče ostalih kandidata, u biti sve je to manje do više jasno. Capor i Srđevci dokazuju da mogu i izvan teme Srđa politički funkcionirati iako bi bilo lijepo da su izašli izvan gabarita ljubavi prema svom gradu, događa se toga bitnoga i izvan ljubavi i mržnje, pogotovo u politici. Maro Kristić i Željko Raguž čini se više od jednog, odnosno dva mandata nisu niti očekivali, ali dojam je da će zadržati svoj status quo kojega imaju u gradskim strukturama. 

SDP-ov Ivan Tropan je dobro i prošao s obzirom na količinu nezamjeranja kroz kampanju, a tu su i famozni izleti njega i ekipe u tematiketampona i planeta Zemlje. Ali treba reći i da je Tropanov nastup, iznimno učtiv i smiren, a opet samopouzdan, zgodan dodatak političkom životu.

Ostaje Vlahušić.

Osobno, autor ovog teksta smatra da bi se vlast trebala mijenjati pri svakom izbornom ciklusu. Kao poštapalica se koristi sintagma potrebe dovršetka započetog. Koješta! Sve najbolje što se ima za dogoditi, dogodi se u prvom mandatu, on je dobar ili loš. Kasnije trčanje za "nove četiri godine" spada pod žrtvu tobožnjeg vlastitog uspjeha, ali to je već boljka delegatskog sistema i parlamentarizma, ali što možemo nego je prihvatiti.

No, zašto se onda ne zadovoljiti samo jednim mandatom, pa i drugim, nego ići za još jednim, dakle trećim? Vlahušić sebi mora odgovoriti na to pitanje, ali ovakav rezultat mogao je očekivati istog onoga trenutka kad nije sklopljen pakt s ostatkom oporbe te kad je ostao sveden na manje do više neuvjerljivu list. 

Da, tu je i Ivica Roko.

Oko njega mogu prevladavati dva mišljenja. Od potpunog njegovog minoriziranja uz riječi da su opasne takve igre s politikom pa do potpune podrške. 

Ali neka podrške. Bitno je ovo što Roko radi i što s Rokom proizlazi.

Činjenica je da su građani ogorčeni s korupcijom i kriminalom u politici, nepotizmom i svim drugim i svačim, toliko duboko razočarani u državu zarobljenu u stranačkim pandžama. I onda dolaz Ivica Roko, karićar iz Mokošice, koji dokazuje da ne mora biti tako, da ne moraju "tvoji" biti na vlasti. 

On se smije svemu u toj zemlji, u ovom gradu. Sjetimo se Tuđmanovog čuvara državnog pečata Milasa: "Kila mozga, dvije marke". E, tako nekako. Nitko nije dao bolju dijagnozu primitivizma i seljaštva. Znači, obrazovanje je nebitno, temelji su nevažni, rad na sebi isto tako. Nebitno postaje bitno, samo i jedino stihija tu biva na cijeni. 

Jednostavno, u državi u kojoj dakle ako imaš partijsku knjižicu, imaš i berićet, Roko taman dođe kao zrcalni odraz kako bi svi mi ovakvi kakvi jesmo znali gdje smo i kakva nas je nevolja snašla u sjaju demokratske Hrvatske.

*Stavovi izneseni u komentarima su stavovi autora, ne redakcije