Kad je sve to krenulo, nekako, kao da smo mislili da se samo u nas uzima toaletni papir na kile, kao i kvasac. Mislili smo i da samo kod nas postoje dežurni dušebrižnici koji će provjeravati tko je vanka, tko koliko pazi na upute mjerodavnih. 

Uvjerili smo se da je tako u cijelome svijetu. Tako je to valjda s ljudima, kad si krvav ispod kože, a svi smo krvavi ispod kože, izlazi na vidjelo ono mesnato u nama. Vidjeli smo da je nestašica kvasca u cijelome svijetu, a dolaze do naš i američke "forwarduše" o prekomjernoj kupovini toaletnog papira.

Ali, dvije naše anomalije, čini nam se, ipak su se pokazale - anomalijama, posebno povezanima s ovim podnebljem. Jedna je blagonaklono gledanje u one koji donose pravila. Da,  Hrvatska je država gdje djeca crtaju ministre, čine se superjunaci od onih koji su plaćeni da rade svoj posao.

Narod ih slavi i odlikuje kako on to već najbolje zna, što radi o glavi njegova dostojanstva. Tako smo puni heroja i heroina, koji proporcionalno bivaju sve veći što je prostorna sredina manja. Uzalud čak i sami Beroši i Božinovići poručuju da oni samo rade zašto su školovani, Covid-19 ih je prometnuo u prve redove u ionako nejednakom društvu.

No, ono drugo je već opasno, ono je kronična konstanta našeg življenja, gdje je jedina mijena u nemijenjanju starih navika, koje su u našem društvu duboko ukorijenjeni i postojani. Kao što to postaje i sama korona.

Kad bi se detaljno analizirao prijašnji sustav, ali dakle kvalitetno i na osnovi argumentiranih činjenica, svakako bi na prvom mjestu tu bilo ono kako se onda zapošljavalo i koliko je važno bilo imati partijsku knjižicu. Tim svojim "manirom" komunisti su ojačavali članstvo.

Podsjetio je na to slučaj doma za starije u Splitu, u koji je ušla korona, a u kojemu su ljudi navodno imali temperaturu desetak dana. Isplivao je tako ravnatelj doma Ivan Škaričić, nekadašnji HDZ-ov gradonačelnik Omiša. Uistinu, nema smisla čovjeka optužiti dok se sve okolnosti nisu ustvrdile, ali "bode u oči" njegova izjava, a koju su novinari iskopali, prije nego se zaposlio u sami dom bez natječaja.

"Moram i ja negdje raditi", rekao je Škaričić, inače profesor povijesti. 

Uistinu, jedan od najvećih hrvatskih problema jest zapošljavanje podobnih, a ne sposobnih, to je ono što se kolokvijalno može nazvati i uhljebljivanjem. I tu splitski slučaj je tek kamenčić u bisernici onoga što nam je sveopći uteg na nogama.

Smjenjuju se tako dvije partije istih atributa, zapošljavaju se klimavci, dok oni koji vrijede tu više ne vide svoje mjesto jer mjesta za njih nema. Stranke, ama baš svaka stranka, tako biva tek agencijom za zapošljavanje, uzletnom stazom za "stvoriti" nešto od života.

Zato, osim korone, imamo mi i drugi virus, virus partijskog kadroviranja koji se uvukao u sve pore našeg života. 

Do koje mjere se uvukao najbolje se vidi u kriznim situacijama, znači u izvanrednom stanju, gdje nas je evo virus ne samo pokorio, nego i ponizio u svakom aspektu ljudskog dostojanstva, dokazavši kako sve tehničke  novotarije nisu ništa drugo nego igrarije koje smo smislili.

Upravo to zlo "partijskog virusa" tako nam je i bez korone odredio mjesto i odstojanje, konkretnije tresnuo nas je o pod, na kojem ćemo sve su prilike i ostati prilično dugo. A zaraza, osim što uzima živote, tako je i ironija, bolni podsjetnik onoga što jesmo, odnosno onoga što bi trebalo biti.