Ima tome sigurno više od 15 godina. Prijatelj koji je radio u Dubrovnik Palaceu zvao me da se dođem okupati u hotel. Ajde dobro, pristao sam, iako mi je u to vrijeme na Dančama bilo skroz dobro. Nisam se uspio ni skinuti u kupaće, kada mi se uniformirani lik pojavio s leđa. Skontao me odmah – izbaci uljeza – dva trokuta i avion.

-Vi niste gost hotela? – obratio mi se vidjevši moj šareni šugaman.

-Nisam.

-Molim vas lijepo da se obučete i napustite objekt – hladno je zaključio.

Poslušao sam ga i otišao na Danče. Bilo je to u vrijeme vladavine Gorana Štroka, netom nakon što se Palace obnovio. U sklopu obnove ogradom je omeđena plaža i pristup moru bio je onemogućen. Već tada je Igor Legaz dolazio na Palace i poput kakvog kubanskog gerilca zagorčavao život Tati, kako su zaposlenici od milja zvali Štroka. Od tada pa sve do danas Igor Le Guevara odradio je desetine, možda i stotine gerilskih iskrcavanja na zapadne i istočne dubrovačke obale. 

Torno-pravne bitke

Prvo se, jasno, obračunao s Jadranskim luksuznim hotelima koji su duž cijele dubrovačke obale sagradili plažne bunkere koje su branili uniformirani likovi. S tornom u ruci i Zakonom o pomorskom dobru u džepu Le Guevara je sam samcat oslobodio Palace, potom Excelsior, a naposljetku i Libertas odakle su se Štrokove trupe prebacile u Dančekirk i više ih nitko nikad nije vidio. Zatim se okrenuo Valamaru, pa oslobodio i President, zatim Titovu vilu, a nije ostao dužan ni vlasnicima Neptuna. Dugo su trajale torno-pravne bitke oko Vile Elite, a rezultat znate:

Pomorsko dobro je nadmetanje hotela i Igora Legaza, u kojem uvijek pobjeđuje potonji.

Oslobodio je i Gjivoviće, Villu Dubrovnik i brojne druge plaže. Gledajući sve ovo, da nije bilo Igora Legaza, domaći čovjek danas bi se kupao isključivo u svojoj banji. I više nego dovoljno da se čovjeku podigne spomenik u natprirodnoj veličini posred Široke ulice.

No, sve ovo što pišem je općepoznato. Puno zanimljivije u cijeloj priči jest gdje smo bili svi mi ostali dok je Legaz izvodio sabotaže. Naravno, njorgali smo u svoja četiri zida, a kada se pojavio internet i pametni telefoni, prebacili smo se na društvene mreže. Uvijek nezadovoljni i grintavi gledali smo bez ikakve aktive kako nam odnose dušu grada. Danas je Dubrovnik grad bez duše, skup otuđenih ljudi koji se međusobno ne druže, jer nemaju gdje. Ostala su im jedino kupališta i to zahvaljujući Igoru Legazu.

Moć u rukama većine

Da imamo samo kap Legazove volje za mijenjanje stvari, ne bi nas godinama maltretirali s kretenskim lockdownom, niti bismo sada imali inflaciju i ogroman rast cijena. Ne bi nam oduzeli sve zelene površine i pretvorili ih u apartmane. Ne bi nam na Babinom kuku oduzeli teniske terene. Ne bi nam turizam uništio život.

Da imamo samo kap Legazove volje za mijenjanje stvari ne bismo sada odlazili piti kafu. Bojkotirali bismo ugostitelje i njihove precijenjene napitke. Bojkotirali bismo moderni nogomet - takozvano otvoreno prvenstvo Saudijske Arabije - umjesto da iznova svake godine plaćamo Arenu, Sport klub, Max i druge budalaštine. Društvene mreže nas čine depresivnima, ali umjesto da prestanemo tamo odlaziti, mi i dalje hranimo Marka Zuckerberga i druge smiješne likove.

Moć je u našim rukama, u rukama većine, ali niti smo toga svjesni, niti znamo što bismo s tim. Dovoljno je pogledati kako Vladimir Putin maltretira Ukrajince i Ruse. Umjesto da dođe njih pet, šest i opale mu čvoke i pendreke u ćelavu glavurdu, on milijune šalje u rat. Pa je li to ludilo neviđenih razmjera?

U trideset i kusur godina demokracije na ovim prostorima Igor Legaz je među rijetkima koji su obranili javni interes. Mi drugi se trebamo sramiti. Nitko nam nije kriv što nam je svakodnevnica bezvezna, što nemamo nigdje poći, što nema nikakve zabave i svirke, i što sve košta kao svetog Petra kajgana iz podnog uzgoja.

Kriva je isključivo naša pasivnost i nedostatak svijesti.