-Prošli Božić dočekao sam u Betlehemu, ovaj ću u zatvoru Hassaka, Sirija, među pet tisuća zarobljenih ISIL-ovaca. Između ostalog Bosanaca, Srba, Kosovara, Makedonaca, ... nemamo božićno drvce. I dok razgovaram sa Salemom Hasićem iz Tuzle, borcem brutalnog kalifata, prolaze mi slike koje sam gledao godinama - rezanje glava, paljenje u kavezu, nabijanje na kolac, bacanje sa zgrada i više od 400 ubijenih kolega. Najgore od najgoreg. Opet, gledam u oči čovjeka koji se boji, koji je pokopao dvije male kćeri i želi doma, koji se kaje, svjestan grešaka, ... i ne mrzim ga. Žao mi je. Možda sam glup? Naivan. Budala. Pitam se, zapravo, što nije u redu sa mnom? Jer tu bi trebao osjećati bijes, nadmoć, agresiju, mržnju, sve, baš sve, ali samo ne ono sto osjećam... tugu – napisao je na svom Facebook profilu poznati i priznati dubrovački fotograf Zoran Marinović, čovjek koji godinama obilazi ratne sukobe diljem planete, a njegove reportaže objavljivali su najveći svjetski mediji.

Nije Zoran Marinović prvi iskusio pomiješane osjećaje. Prije točno 105 godina – na Božić 1914. godine – njemački i britanski vojnici u pripizdini zapadne fronte počeli su pjevati jedni drugima božićne pjesme. Uskoro su se našli na ničijoj zemlji između rovova i slavili zajedno Božić. Dijelili su poklone, razmjenjivali cigarete i žesticu, a stigli su odigrati i nekoliko nogometnih utakmica. Primirje je trajalo nekoliko dana, nakon čega se nastavilo s makljažom.

Sljedećih godina, njemački i britanski zapovjednici nisu dopuštali vojnicima zajedno slaviti Božić, jer su shvatili da im međusobnim druženjem pada ratni moral. Nakon svega par dana božićne proslave, nisu više željeli ubijati svoje „neprijatelje“, jer su se vrlo lako identificirali s njima. I jedni i drugi bili su skroz jednaki – voljeli su druženje, nogomet, imali su iste želje, iste probleme i iste strahove. U neprijateljima su vidjeli sebe same, a ne neka strašna čudovišta. Nakon svega, nije im bilo nimalo lako nastaviti ratovati, ubijati ljude potpuno nalik njima samima.

Lako je kad mrziš, život je jednostavan kao u filmovima Brucea Willisa. Mi i Oni, crno-bijelo, nema tu vele filozofije. Postoje pozitivci, mi koje vodi Bruce i zlikovci koje treba srediti, pa ćemo nam svima biti bolje. Zločinci mogu biti razni – Srbi, pederi, HDZ-ovci, SDP-ovci, komunisti, kapitalisti, feudalisti, Crkva, ateisti, muslimani, budisti… - jedino je važno da postoji jasna granica između nas pozitivaca i njih negativaca. Kada podvučeš tu čistu crtu – kao zid na između Meksika i SAD-a – život ima smisla. Boriš se za svoje ideale, ne razmišljajući previše široko. Nema sivo, sve je crno-bijelo, spreman si čak i ubiti, jer si ti u pravu, a on u krivu, to što ćeš nekoga smaknuti, na kraju cijele balade je samo bolja budućnost za koju se boriš, u koju vjeruješ.

Lako je kad mrziš, život je jednostavan kao u vesternima Clinta Eastwooda. Nemaš milijun misli koje se međusobno tuku na zapadnoj fronti mozga. Jedna ti govori da si naivna budala, druga da si glup, treća da nisi, četvrta da možda ipak jesi, peta da ti treba biti žao, šesta da si budala što ti je žao. Na kraju te misli dovode do ludila i pitaš se što nije u redu sa mnom?

Baveći se novinarstvom, svakodnevno prolazim kroz tu agoniju misli, koje su mi odavno podarile pregršt F dijagnoza. Žalim za mladosti kada su stvari bile jednostavne, crno-bijele. Mrzimo Crno-bele, jer je četnički klub, mrzimo Bianconere, jer su merdaši. Partizan i Juventus su zlikovci, a naši klubovi su dobri, samo ih zločinačka mafija uvijek pokrade.

Sve je bilo jednostavno u mladosti, pili smo loše vino ispred Kneževog dvora, slušali metal i punk i puni ideala gledali u bolje sutra. Kad odrastemo, sredit ćemo taj zločinački korumpirani sistem i svima će nam biti bolje. A onda, jednog dana, Život nas je dočekao iza kantuna i pretukao nas. Moj Pajdo s Kneževog dvora brzo je ustao iz nokauta, pribrao se, upisao u Stranku koja mu je sredila građevinsku dozvolu. Izgradio je kućerdu višu za tri kata od okolnih, pa sad iznajmljuje i živi lagodno. Mrzio sam mog nekadašnjeg prijatelja, mrzio sam ga kako se prodao. Kleo se u punk i anarhiju, a onda preko noći, pljunuo na sve svoje ideale i krenuo linijom lakšeg otpora dobro podmazanog analnog otvora.

Kasnije sam shvatio da je sve to napravio iz straha. Žena mu je oboljela od multiple skleroze, bojao se da će postati nepokretna. Kako će on sam odgajati dvoje male djece? Strah od egzistencije bio je jači od svih njegovih mladenačkih stajališta. Tu svoju rabotu prodaje stranačkoj vojsci, opravdao je činjenicom da ga život nije mazio.

Shvatio sam njegove motive i nisam ga više mrzio. Tko sam ja da mu sudim? Tu su nastali problemi u mojoj glavi. Sve je bilo jednostavno i lako dok sam ga mrzio. Dok sam razmišljao kako bih trebao otići gore na Kono i upaliti mu kuću koju je izgradio samo zato jer je član Stranke. On je bio neprijatelj, čovjek kojim sam lako mogao opravdati mizeriju mog života. Ja sam podstanar i mučim se, jer se nisam prodao. Da sam smeće kao on život bi mi bi mnogo lakši. Klasična priča dobra i zla. Hranila me, bio sam ponosan što sam ja pozitivan, a on negativan. Ali sranje je nastalo kada sam shvatio da je on samo čovjek koji se jako boji. Pun strahova i kompleksa. Umjesto da ga mrzim, bilo mi ga je žao. Možda sam glup? Naivan. Budala. Pitam se, zapravo, što nije u redu sa mnom? Trebam li pisati o ovakvim i sličnim slučajevima? Kako da se dalje nastavim baviti novinarstvom?

Često mi glava hoće eksplodirati od ovih kontradiktornih misli. Treba li se čovjek boriti? Ako da, protiv koga, čega točno? Protiv ljudi koji rade sranja, jer su nesvjesni i boje se? Pa ni Isus Krist, čini mi se, nije bio skroz siguran što treba raditi. Govorio je: „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine“, a opet je otišao u hram i popizdio na trgovce porazbacavši im stvari.

Ne znam kako Zoran Marinović liječi svoje pomiješane emocije, ali ja kad više ne znam kud ću i gdje ću s bezbroj pitanja, pozovem britanske i njemačke trupe iz moje glave na ničiju zemlju u sredini mozga, pa im upalim film Unforgiven.

- All right now, I'm comin' out. Any man I see out there, I'm gonna shoot him. Any sumbitch takes a shot at me, I'm not only gonna kill him, but I'm gonna kill his wife. All his friends. Burn his damn house down. – reče Clint Eastwood s revolverom u ruci nakon što se napio krvi zločestom Little Billu, pa potom odjaše u suton.

Dobro je pobijedilo zlo, svijet je opet sjajno mjesto. Hvala ti Williame Munny, hvala ti hrabri čovječe što ubijaš ljude da bi nam svima bilo bolje!