Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina. Napokon će biti gotovo. Skoro pola godine mediji su kasapili Mateja razvlačeći ga po koritima Save i Dunava. Novinari-lešinari iz dana u dan kljucali su utrobu nesretnog mladića hraneći se novim klikovima. Secirali su ga kao otorinolaringolozi iz najgorih nacističkih logora – u grlo su mu uvaljivali votku, ecstasy, LSD, u nos kokain, speed, mrmu, a u uši psihozu, halucinacije… Nenad Periš sve je to podnosio mirno i dostojanstveno, nije uzvratio niti jednom grubom riječju. Štoviše, u oproštajnom govoru zahvalio se svima koji su mu pomogli u potrazi, među ostalim, i novinarima crvima.

Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina. Napokon će biti gotovo. Bar se nadam da će biti gotovo. Da će me sram prestati proganjat. Da će mi se misli zaustaviti s vraćanjem u prošlost. Matej je tada bio tek srednjoškolac, a ja sam bio otprilike njegovih godina. To je taj period kada ti čitav život stane u erekciju. Pucaju te testosteroni, misliš da si najpametniji i najjači na svijetu, a nisi svjestan da te još samo kratko vrijeme dijeli od slavnog Goriborovog stiha – umjesto velikog i opasnog ku*ca, ja imam napaćenu dušu crnca. Tada sam još bio mlad, čitav svijet je bio preda mnom, tek ga treba osvojiti. A prvo što na tom putu treba pohraniti u vitrine jest finale Divlje lige – prvenstvo dubrovačkih kupališta u testosteronu.

Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina. Napokon će biti gotovo. Bar se nadam da će biti gotovo. Da će sudac Nenad Periš odsvirati kraj i da će Špilja osvojiti Divlju ligu. Mjesto radnje je stara dubrovačka luka, vrijeme radnje august 2011. Još nema toliko apartmana i masovnog turizma, ne trči se za svakom kunom, brojni Dubrovčani su se okupili na tribinama i gledaju vaterpolski spektakl, a mi i ja (tojest naš ego) smo glavne zvijezde te veličanstvene predstave. Kud ćeš veće erekcije za budaletinu na prijelazu iz dvadesetih u tridesete?

Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina. Gledam i mislim se je li to moguće? Je li moguće da sam ja tom čovjeku u augustu mjesecu 2011. godine, na finalu Divlje lige u Portu, dvoznamenkasti broj puta 'je*ao mater'? Da sam mu verbalno razvlačio užu i širu obitelj kljucajući im maternicu baš poput pravog novinara crva. Nenad Periš sve je to podnosio mirno i dostojanstveno, nije uzvratio niti jednom grubom riječju. Samo mi je pokazao crveni karton i uputio me s klupe Špilje na tribine.

Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina i mislim se je li to moguće? Je li moguće da je debilna nakupina testosterona nastavila vrijeđanje Nenada Periša i s tribina? Da mu je nastavila spominjati mater, babu, stričeve, tetke, rođake, šogore? Takav je sport taj vaterpolo, za sve kriviš sudca – količinu uvreda koju za vrijeme jedne vaterpolske utakmice dobije čovjek u bijelom je možda usporediva tek s onima upućenim Mobyju kada je naletio na nadrkanog Eminema. Nenad Periš sve je to podnosio mirno i dostojanstveno, nije uzvratio niti jednom grubom riječju. Onda je odsvirao kraj. Špilja je pobijedila Kamen mali i osvojila naslov. Nastala je ludnica, svi su nam prilazili i čestitali. Odnekud se pojavio Nenad Periš. Stisnuo mi je ruku i blago se nasmijao. Nikakve ljutnje prema meni degeneriku nije pokazivao, iako bi bilo normalno da me raspalio šakom. Taj me flashback proganja od Stare godine.

Gledam fotografiju Nenada Periša kako nosi lijes svog sina, a suze mi se kotrljaju niz lice. Hvala ti, dobri čovječe! Hvala ti što si nas naučio najvažniju životnu lekciju – ostati miran i dostojanstven u najtežim trenucima. Hvala ti što si nam na tvom teškom osobnom primjeru pokazao tu lekciju bolje od bilo kojeg fratra, hodže i popa. Što si nas naučio da treba prihvatiti i pustiti. Oprostiti. Ne opirati se rijeci života. Ne opirati se Savi i Dunavu. Čak ni kad ti uzmu sina.