I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

I reče Bog: „Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno.!“ I bi tako. Kopno prozva Bog Sustjepan, Čajkovići, Komolac, Rožat, Mokošica, a skupljenu vodu Rijeka dubrovačka. I vidje Bog da neće na dobro.

I tako ti, moj pobro, bude večer, pa jutro – godina dvije hiljade dvadeseta. Kada toj dvije hiljade dvadesetoj dodamo 4,55 milijardi godina otkako je Bog stvorio planet Zemlju, Boga mi, dođosmo do lijepe brojke.

Svašta se u tih nekoliko milijardi godina izdogađalo na Trećem kamenčiću od sunca. Razdvajali su se kontinenti, izdizali planinski masivi, izmjenjivala ledena doba s globalnim zatopljenjem, udarali su asteroidi, izumirale su vrste, eruptirali vulkani, a homo australopitechus uputio se iz Makarske, pardon Mozambika, na nekoliko milijuna godina dug put evolucije.

Došli smo naposljetku do homo sapiensa koji se nastavio razvijati i unapređivati sve do ovog lipnja. Izgradio je piramide, rimske koloseume, otkrio Amerike, izumio penicilin, svašta nešto je čovjek tijekom tisuća godina prošao i shvatio, sve do dana današnjeg kada je napravio Burj Khalifu, 829,8 metara visoku zgradu, višu i od najvećih vrhova od svih hrvatskih otoka.

Bog itekako bješe zadovoljan napretkom čovjeka. Ne, naravno, u etičkom smislu - jer se čovo po moralu još uvijek ne razlikuje preveć od amebe (dovoljno je samo vidjeti slučaj Georgea Floyda) – nego u graditeljskom i tehnološkom.

-Homo sapiens se još uvijek međusobno mrzi i ubija, što mi je potpuno neshvatljivo – zna Bog reći sebi u bradu – ali s druge strane moram mu skinuti kapu za sva dostignuća u inženjerstvu, arhitekturi, kvantnoj fizici i sličnim granama.

Evolucija unatrag

Jedino što Boga u cijeloj priči zbunjuje je – Rijeka dubrovačka.

Zna Svemogući u lijeno popodne s tugom u očima gledati potez od Komolca do mosta, pa se misliti kako je moguće da je od svih točaka na svijetu jedino evolucija ovdje krenula u obrnutom smjeru. Još u doba Dubrovačke Republike, ušće Omble bilo je jedan od najpitoresknijih krajolika na euroazijskoj ploči – ljetnikovci vlastelina prekrasno su se uklopili u jedinstvenu prirodu najkraće svjetske rijeke izgledajući kao pejzaž istrgnut iz islandskih bajki.

A onda su usred te pjesme zrikavaca šutnuli Novu Mokošicu, a Staru preobličili u favelu. Rožat se pak pretvorio u spomenik bespravnoj gradnji. Ipak milostivi Bog oprostio je čovjeku ružnoću kojom se vodio.

-Bolje da je ljudima toplo u bespravnoj gradnji, nego hladno u prirodnoj špilji – rezonirao je Svevišnji pomirljivo baš onako kako jedino On to može.

No ono što ni On sam ne može shvatiti je obalna crta Rijeke dubrovačke. Zašto su, pobogu, ovi homo sapiensi s juga Hrvatske unakazili prostor koji je mogao biti jedinstven na svijetu?

Umjesto da od Kantafiga, pa sve do Stare Mokošice naprave prekrasni kilometarski lungo mare, gdje čitave obitelji uživaju u rekreaciji - trčeći, šetajući, vozeći bicikle i rošule, dok su s obje strane rijeke postavljeni pontoni na kojima su svi građani pronašli vez za svoje barke – oni nisu napravili ništa.

Doduše nije baš da nisu napravili ništa, ali bolje bi bilo da nisu ni to. Sve što je čovječja vrsta na ovoj točki planete uspjela skupusariti su bespravni vezovi koji su niknuli duž obale. Ima tu lijepih starih mulića koje su gradili i koristili stari ribari, ali sve poslije toga je klasično unakazivanje prirode. Bez da ikoga i išta pitaju stanovnici su uzeli beton, izlili ga na obalu i tu sad vezuju svoja plovila ili vezove iznajmljuju charterima i drugim turističkim subjektima. Znači, dio građana iznajmljuje vezove i uzima rentu, iako na papiru to uopće nije njihovo vlasništvo, jer u zakonu ne postoji mogućnost vlasništva nad vezovima, jedino plaćanje korištenja.

Prave se slijepi

Zanimljivo kako ni nadležne županijske institucije ne mare za ove sabotaže. Inače će vam uredno naplatiti sve moguće i nemoguće pristojbe i naknade, ali kada su u pitanju vezovi, tu se prave slijepi, kao čovječje ribice. A rješenje nije moglo biti jednostavnije. Uzme se lova iz EU fondova, napravi se prekrasna šetnica i pontoni, pa umjesto da svi građani Dubrovnika imaju korist, ovako ih ima samo nekolicina.

I nitko ništa dalje ne pita, rijetko se ova tema spominje u medijima, još rjeđe na Gradskom vijeću, jer se nitko nikome ne želi zamjeriti, a posebno ne glasačima, pa je na djelu dobri, stari status quo. Jedino Bog u ona dosadna popodneva razbija glavu razmišljanjima kako je moguće da homo sapiens ovdje napreduje unatrag? Kako čovjek može biti toliko blesav, pa unakaziti ove prekrasne vode koje su se skupile na jedno mjesto i pokazano kopno tik do njih, a da se godinama ništa ne mijenja, niti se želi promijeniti?

I tako prođe večer, pa jutro – dan prvi. Iza toga dan drugi, pa dan treći, pa puno dana, mjeseci i godina, a bespravni vezovi i dalje niču kao Burj Khalifa nakon kiše novaca.

I reče Županijska lučka uprava: „Neka budu bespravni vezovi“. I bijahu bespravni vezovi. I vidje Županijska lučka uprava da su bespravni vezovi niknuli, i rastavi Županijska lučka uprava uredne platiše vezova na Batali i Gružu od bespravnih u Rijeci dubrovačkoj. Uredne platiše prozva naivci, a neuredne lukavci. Tako bude dan, mjesec – godina prva.

I ne vidje dalje ništa Županijska lučka uprava.