Prostorija od kojih petnaestak kvadrata bila je dupkom ispunjena – ne bi stao ni Židov nakon deset mjeseci Auschwitza - nas jedno 14, 15 sjedali smo u mraku i šutjeli. Moj tata dohvatio je stari kazetofon i nešto čačkao kacavidom, valjda je stavljao nove baterije. Slaba svjetlost šterike obasjavala je uplakane oči okupljenih koje su ga sa strepnjom gledale. Nije to ništa novo u posljednja skoro dva mjeseca – plač i jecanje glavne su puzle naše svakodnevnice.

Otkako je počeo jebeni rat susjedi s gornjih katova naše zgrade u Sedam smrtnih grijeha spuštaju se kod nas u prizemlje. Soba mojih roditelja okrenuta je na sjever i koliko-toliko je sigurna od projektila sa Žarkovice, Bosanke, ali i morske strane, pa nam svima služi kao sklonište. Danas su granate odzvanjale čitav dan, pa svi nestrpljivo čekaju što će se kazati na Radio Dubrovniku.

Ništa dobro.

Vukovar je već pao, u Škabrnji je pokolj, Dubrovnik opkoljen bez struje i vode, nema dovoljno branitelja, ni municije, iako takve stvari ne napominju u vijestima. Ozbiljni glas s radija govori što je sve danas pogođeno. Moji susjedi tužno plaču, a meni sve djeluje kao neki film, nikako surova realnost. Dobro je kad si dijete u tim najgorim situacijama, što dijete zna što je rat, osim onih benignih sukoba iz stripova o Zagoru, Teksu i Komadantu Marku gdje Dobro uvijek pobjeđuje Zlo i gdje se Don Čiko Felipe Kajetano Lopez Martinez i Gonzales vazda naždere.

Zabranjeno voće

Ali, nakon što je pola sata ozbiljni glas iz kazetofona mog starog donosio apokaliptične novosti o ratu u Hrvatskoj koje me nisu nešto posebno dirale – što dijete zna što je rat, osim što mu je teško gledati tužnu mamu - i mene je štrecnulo. Na samom kraju emisije, kao najnevažniju moguću vijest, spiker je kazao:

Danas je u Londonu, u 45. godini života umro Freddie Mercury, pjevač grupe Queen!

Suze su se stale nakupljati podno kapaka, ali uspio sam zatvoriti špinu i ostati suh. Ne smijem zaplakati na smrt Farrokha Bulsare, pa kakav sam ja to metalac? Naravno da mi nitko od prisutnih ne bi zamjerio plač, pa rat je, normalno je da se pusti vodopad, ali ne razumiju oni bit – Queen je za mene zabranjeno voće!

Za vrijeme studenog 1991., u doba smrti Freddieja Mercuryja, bio sam u nježnim godinama, imao sam svega 13 ljeta. Nedugo prije shvatio sam da ona izbočina na srednjem dijelu tijela ne služi samo za piškiti, ali puno mi je važnije od toga bilo da sam otkrio AC/DC i Iron Maiden. Samo godinu dana ranije objavili su fenomenalne albume The Razors Edge i No Prayer For The Dying i instant sam se oduševio. Otkrivši metal mjuzu, bio sam sam sebi nekako važniji, odrasliji. Međutim, problem je bio što sam čuo neke stvari od Queena poput Bohemian Rhapsody, Somebody To Love, Innuendo, These Are The Days Of Our Lives i slične, koje su mi se fakat sviđale. Čak sam volio i neke pederaste poput Spread Your Wings i Love Of My Life. Stalno sam sebi ponavljao, pa ne možeš čovječe, ako si metalac, slušat ovaj pederluk, nemoj, života ti da te tko vidi da mašeš svježe puštenom kosom na Sheer Heart Attack.

Sve od toga dana, pa do moje odrasle dobi moj odnos s Queenom i Freddiejem Mercuryjem bio je kao onaj sladoled iz kineskih restorana – toplo-hladan i nekako čudan, kao da tu nešto ne štima.

Teški kič

Došla je srednja škola, a ja sam Queenu, stavio pištolj against his head, pulled my trigger, now he's dead. Zaboravio sam ga, a kada bi se nas ekipa metalaca duge, masne kose sjetila Freddieja, šprdali smo se s njegovim pravim imenom, porijeklom, pederlukom, ispupčenim zubima, i onom lošem stajlingu s Band Aida - pa gdje ćeš čovječe uvaljat taj bijeli sokoliš u rebatinke?

A onda, kako smo rasli, završavali srednju i odlazili na fakultet, upoznavali smo i druge glazbene žanrove i oni više nisu bili tabu tema. Bio sam oduševljen Pink Floydom, Radioheadom, poslije Joy Divisionom, Thievery Corporationom i Sigur Rosom, a na kraju sam dospio sve do shoegazea i dream popa. Spori, melankolični, da ne kažem depresivni, Slowdive i Mojave 3 bili su mi vrh i dan danas ih volim. Došlo je vrijeme za koje su pubertetski metalci mislili da nikad neće doći - čak su se slušali pop pjesmuljci s ženskim vokalom poput Lise Germano ili Fione Apple. Nakon deset godina od Freddijeve smrti svanuo je dan kada se Queen mogao slobodno slušati bez straha od zajebancije vršnjaka.

Ali opet nešto nije štimalo, kao onaj zubatac iz istočnjačkih restorana kojeg poslužuju u ananasovom soku.

Da, i dalje mi je Rapsodija bila top pjesma baš kao i Show Must Go On i mnoge druge, no s druge strane, skoro čitav opus Queena iz osamdesetih mi se gadio. Kind Of Magic, Radio Ga-ga, One Vision, I Want to Break Free, Hammer To Fall, I Want it All… sve mi je to bilo teško sranje, a najgore pjesme su mi bile i još uvijek su We Are The Champions i We Will Rock You, koje su proračunato rađene samo da se pjevaju na stadionima i drugim masovnim okupljanjima. Nikakve umjetnosti u tim stvarima nije bilo, riječ je o teškom kiču. Žali Bože talenta koji si dao Freddieju, a ovaj ga ispucao na ego.

Dok se Queen još probijao u sedamdesetima radio je pjesme s dušom i sav vokalno svirački talent Faruka blještao je u punom sjaju, ali onda je odlučio, darling, da neće biti rock zvijezda, nego legenda. Taj njegov citat najbolje opisuje čitav opus Queena osamdesetih. Prodani Freddie htio je ući u legendu, a najlakši put – no time for losers, darling -  bio je da se svidi masama s kretenskim pjesmama poput upravo 'no time for losers, 'cause we are the champions'…

Direktor svemira

Odrekao se pravog imena i prezimena, nikad nije javno govorio o svojoj seksualnoj orijentaciji, niti se borio za prava homoseksualaca, važnije mu je bilo da se priča o njegovom sjajnom nastupu na Band Aidu, umjesto o humanitarnoj pomoći, šmrkao je u to vrijeme kokain i provodio se kao rimski car, a kada su ga pitali koja je tajna uspjeha Queena, rekao je 'skromno' njegova karizma. Najveći dio osamdesetih osjećao se kao direktor svemira, a ego mu je bio veći nego u Cristiana Ronalda.

A onda ga je bolest prizemljila baš kao onomad Muhameda Alija. Čitav lažni kič koji je živio preko noći se rasplinuo, jer je Grim Reaper najavio dolazak. Upravo u tom trenutku, iz njega izlazi ono najbolje. Posljednji album Queena je remek-djelo, jedno od najboljih ostvarenja u povijesti glazbe. Oproštaj velikog talenta s ovim svijetom – baš kada se pomirio sa smrtnošću i prolaznošću - oh kakvog li apsurda na kojem bi mu pozavidio Lao Tse i čitav taoizam – napravio je besmrtno djelo kojeg zaokružuje genijalna Show Must Go On – pjesma na koju se uvijek naježim kad je čujem.

Freddie Mercury je genije i kreten, umjetnik i kičer, znalac i pozer, maestro i šarlatan, kraljević i šanić, ukratko, brendirana roba s greškom. Klasični čovjek sa svim vrlinama i manama. Ali da nema mana, ne bismo znali što su vrline, da nema debilne Another One Bites The Dust, ne bi cijenili svu raskoš Who Wants to Live Forever.

Danas, točno 30 godina od one tužne večeri iz skloništa, napokon sam pronašao nit koja me neraskidivo veže za Queen i Faruka. Nema na ovom svijetu perfekcije, čak ni kada dobiješ božanstveni talent direktno od Stvoritelja, čak ni kada dobiješ božanstveni burek direktno iz noćne smjene pekare (bude jako vruć, pa moraš čekat da se ohladi)…. Savršenstvo planeta Zemlje, darling, je baš u nesavršenosti.

Stoga idem na ovu obljetnicu kupit ribu na pijaci, onda ću je umackat s narančinom i šipkom, za desert oderat rastopljeni sladoled iz pećnice, pa ću otići upaliti onaj stari kazetofon u sobu mojih roditelja - prvo ću pustiti ono smeće od Breakthru da bih se odmah potom mogao diviti njegovom veličanstvu Scaramouchu i Beelzebubu, darling…