Rečenica je to koja je prošla ispod radara jer se naviklo na takve izlizane parole. Rekao je tako Vladimir Šeks kako Zoran Milanović "želi njemu ono što mu žele i JNA i vojno tužiteljstvo JNA". Zbog toga jer je Milanović spomenuo Šeksa kroz prizmu ratnih zločina. 

Smatra Šeks kako automatski propitkivanje znači da se ne pripada odabranoj strani, strani naših, što je valjda dovoljan krimen sam po sebi. Koliko tome, uostalom, svjedočimo na višestrukim nivoima, kad argument ljubavi prema domovini je tu da opravda svo moguće sljepilo,  sav mogući kriminal, kao i sav mogući nedostatak zdrave misli? Argument Šeksa ustvari u malome opisuje točku gdje je društvo samo sebi saplelo noge, kad se Milanovića proglašava ljubiteljem druge strane, jer traži kritiku na svojoj strani.

MILANOVIĆ JE U PRAVU OKO DANA DRŽAVNOSTI

No, idemo ispočetka jer priča Šeksa i Milanovića lijepo opisuje hrvatski realitet.

Počnimo s Milanovićem. Kad se kandidirao za predsjednika nije to izgledalo odveć uvjerljivo, pogotovo zato jer je svoju šansu na čelu Vlade RH debelo uprskao, a sve je završilo s tim što je na kraju mahao i ustašama u obitelji. Milanović predsjednik je druga stvar. Milanović predsjednik iskače iz čopora istomišljenosti, u kojem je "nota bene" komunističko jednoumlje zamijenjeno višestranačkim kontroliranim mišljenjem. Takav Milanović mogao bi biti ključna figura u novijoj hrvatskoj povijesti, jer se bakće sa stvarima o kojima drugi ne govore, on je jedinka protiv mase, te kao takav je u stanju razne tabuiziranosti razbiti, natjerati društvo na stvarne promjene, prije svega oko uloge Hrvatske u svezi mnogih krimena u novijoj povijesti, koji su rezultirali do opće palanke, o čemu taman lijepo kazuju ova uhićenja uz što se vidi kakvi su sklopovi uopće bili u mogućnosti za sebi nešto priskrbiti.

Milanović je prvo reagirao s Danom državnosti, koji se 30. svibnja slavio do 2001. godine, te ponovo ove godine. Milanović je u pravu. To nije dobar datum. 

ZASLUGE U STVARANJU HRVATSKE

Tada, godine 1991., je bilo prvo zasjedanje Sabora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Tom prilikom je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, a Stipe Mesić za mandatara Izvršnog vijeća Sabora. S druge strane, 25. lipnja iste godine je isti saziv Sabora donio povijesnu Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske čime je pokrenut postupak razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika te se taj dan od 2001. godine obilježava kao Dan državnosti Republike Hrvatske.

Zašto uopće 30. svibnja? Jer je HDZ sebi htio priskrbiti zasluge u stvaranju Hrvatske, postaviti sebe u jedninu svega i svačega, jednostavno - cilj je bio da HDZ bude ono što je SKJ, a sve kako bi prvi predsjednik ušetao u božanstvo, po logici da slatke iluzije ne trpe gorke istine.

Bilo kako bilo, 30. svibnja je uskopartijski datum obilježavanja, problem je što se oko nastajanja države forsira  stranački naboj, dok najveći organ države biva pretvoren u baru za potkusurivanje interesa, zapravo u kokošinjac, jer Sabor nije korektiv upravljanja državom već je tu za parcijalne interese, a baš kao takav svim političkim opcijama najviše i odgovora.

Dakle, Milanović je jasno poručio da je 30. svibnja mogao biti dan parlamentarizma, ali nikako Dan državnosti, jer kad je Dan državnosti 30. svibnja tada se HDZ na silu poistovjećuje s narodom.

ETNIČKI PATRIOTIZAM MJESTO NEVOLJE

I onda se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Šeks, da bi pokazao domoljublje, ustvrdio je da predsjednik ne poštiva ustavna načela. Kako je gonio lisicu, istjerao je vuka, jer prgavom Milanoviću nije dugo trebalo da mu spomene ratne zločine u Osijeku. Neće izjava Milanovića proći bez odjeka i u međunarodnim krugovima, jer je prilično nejasan veo tajne pokrio djelovanje Šeksa te 1991. u Osijeku. 

I tada dolazimo do ključnih riječi Šeksa, koji kaže kako mu ono što mu želi Milanović žele i u Srbiji. I to bi valjda trebalo značiti da je igra gotova, dakle Šeks voli Hrvatsku, točka. Basta. Milanović je na strani tobože Srbije, i sve drugo biva više nejakim, ljubav prema domovini tako postaje vrhovni argument. U takvom mentalnom sklopu društvo je zapelo i to ne samo na državnom nivou, ne treba se tu zaista maknuti dalje od Dubrovnika kako bi se uvidjelo da nekakva ljubav prema Gradu mrvi razum i logiku te se postavlja kao argument koji pobija sve drugo.

Etnički patriotizam mjesto je nevolje i za razvijenije društva od hrvatskoga, a kamoli neće za ovo koje se niti od komunizma nije oporavilo. Veseli prvi dojam uz otvaranje ovih rasprava. A to je puls onog običnog naroda, najčešće nečujnog, koji se brine kako preživjeti od prvog do prvog, a koji uzima sve oštrije Milanovićevu stranu, i to ne zato jer osjeća stranačje kroz socijal-demokraciju, nego zato jer mu je dosta ispraznih, čipiranih čestitki uz Dan državnosti i pozivanja na fiktivna zajedništva.  Naravno, ostaju i oni ljudi iz čopora i kolektivnog razmišljanja, njima je to teško shvatiti, Dodušu, oni to i nemaju s čim shvatiti.

No, to su već tipične stranputice svehrvatskih lutanja gdje se zastranjivanja u najnižim strastima stavljaju pod kišobran općih domoljubnih načela, a sve zbog nedostatka pravih vrijednosti u toj famoznoj ljubavi prema domovinu. Naravno, u getu jednoumlja ne smije biti talasanja, a to nije samo ono što je Šeks poručio Milanoviću, nego ono što se svakodnevno živi.

U Hrvatskoj jednostavno nije lako niti drugačiji i teško mogućim biva koristiti svoju glavu kao pouzdani oslonac opstojnosti

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.