Veliki je broj najpoznatijih transatlantika koji su u svoje vrijeme posjetili Dubrovnik. Među njima je BRITANNIC iz flote Cunarda koji je pred lokrumsko sidrište doplovio 4. ožujka i 1. svibnja 1956. Elegantni lajner, prvi kojem je nisko nadgrađe davalo poseban izgled, treći je brod u bogatoj britanskoj povijesti istoga imena. Posebno je zanimljiva povijest drugog BRITANNICA, broda blizanca nesretnog TITANICA, za kojega malo tko zna da je samo četiri godine nakon slavnog prethodnika doživio gotovo jednak kraj. Naime, drugi je BRITANNIC potonuo 1916. u vodama Egejskog mora u ratnim zbivanjima Prvog svjetskog rata, tako da je samo treći lajner iz ove impozantne, ali ne baš sretne serije brodova, OLYMPIC, dočekao duboku starost i završio u starom željezu.      

Treći i posljednji BRITANNIC, o kojem danas pišem, zajedno je s brodom blizancem GEORGIC izgrađen za brodarsku kompaniju White Star Line u brodogradilištu Harland & Wolf u Belfastu, imao je 26943 bruto tona, bio je dug 208, širok 25 metara, a imao je gaz od 10,6 metara. Prevozio je 1553 putnika u tri razreda, a imao je i šest skladišta za prijevoz tereta (2,051 m3) i dva skladišta za prijevoz rashlađenog tereta. Dva dizel pogonska stroja Burmeister & Wain ukupne snage 20 000 konjskih snaga preko dvije propele su mu omogućavale brzinu od 18 čvorova. 

U svoje vrijeme najveći na motorni pogon

Kad je izgrađen, bio je najveći lajner u Ujedinjenom Kraljevstvu na motorni pogon. Zaplovio je u lipnju 1930. iz Liverpoola preko Belfasta i Glasgowa do New Yorka. Ugradnja dizel strojeva ga je uvrstila u legendarne brodove jer je do tada, ali i dugo poslije, većina transatlantika uglavnom koristila parni pogon. Tako je na primjer noviji lajner iz 1969. QUEEN ELIZABETH 2 svoje parne strojeve zamijenio dizelskim tek 1987. godine. 

Uspjeh strojeva BRITANNICA, koji su trošili polovicu potrebnog goriva od njegovih prethodnika, i time revolucionarno povećali ekonomičnost plovidbe, znatno je doprinio odluci da se dizel strojevi počnu sve češće ugrađivati u velike prekooceanske brodove. Plovio je za brodarsku kompaniju White Star Line do 1934, kasnije za Cunard- White Star Line, a od 1949. za Cunard.                        

Od 1939. do 1948. u službi Drugog svjetskog rata 

BRITANNIC je plovio na liniji iz Liverpoola za New York i iz Londona za New York sve do početka Drugog svjetskog rata kada je rekviriran za potrebe prijevoza vojnika. Kapacitet mu je povećan za smještaj 3000 osoba, a nedugo kasnije na čak 5000. Plovio je Atlantskim i Tihim oceanom do ožujka 1947. prevozeći na svojim palubama ukupno 180000 vojnika. Od 1948. je ponovo u službi prijevoza putnika, ljeti Atlantskim oceanom, a zimi u Karibima. 

Posljednjih godina plovidbe sve češće iz New Yorka uplovljava i u Sredozemlje, pa je tako nekoliko puta došao i do Dubrovnika. BRITANNIC je tih godina redovito poduzimao velika kružna putovanja koja su trajala po devet tjedana. Jedno od njih je organizirano s polaskom iz New Yorka 27. siječnja 1956. tičući luke: Funchal, Casablanca, Tanger, La Valetta, Aleksandria, Haifa, Larnaca, Rodos, Istanbul, Pirej, Dubrovnik, Venecija, Messina, Napulj, Villefranche, Barcelona, Palma de Mallorca, Alžir, Malaga, Gibraltar, Lisabon, Cherbourg i Southampton. Na sidrište pred otokom Lokrum 4. ožujka doputovalo je 590 putnika pod zapovjedništvom kapetana G. H. Morrisa. Iste godine nas je posjetio i 1. svibnja. U siječnju 1960. je istim itinererom na svom posljednjem krstarenju Mediteranom zaplovio iz New Yorka, po najnižoj cijeni aranžmana već od 1275 dolara po osobi, ponovo do Southamptona odakle je putnicima, kao i na prethodnim putovanjima, bio na izbor povratak u polaznu luku bilo kojim transatlantikom Cunarda. Vjerojatno nas je posjetio još jednom ili dva puta, ali nemam zabilježene datume.                                                                    

Svečano ispraćen iz New Yorka, BRITANNIC je posljednji put uplovio u Liverpool 2. prosinca 1960. Samo dva dana poslije prodan je čeličanama British Iron & Steel Company. Ne čekajući dugo u Liverpoolu, pogonom vlastitih strojeva je otplovio prema škotskom Inverkeithingu gdje je tijekom sljedeće 1961. godine izrezan u staro željezo. Na samom početku rezanja, s njega je skinuto dosta unutarnje opreme i namještaja koji su prodani kolekcionarima na aukciji, a njegovo zvono sada je izloženo u Pomorskom muzeju Merseyside u Liverpoolu.