Zbog privatnih razloga često boravim u Splitu. Odem s mojim splitskim prijateljima na kafu i bude mi super zabavno slušati kuknjavu.

-Pretvorija se ovi grad u užas. Turizan nas je skroz uništija. Nema domaćih nigdi, kvaliteta života opada, liti u gradu nema pasa za sres, najbolje misece Split je žrtvova za šolde. A biće sve još i gore – objašnjavaju znalački moji Splići, a ja crkavam od smijeha.

Pojma oni nemaju što znači uništen grad od turizma. Od centra Splita do Solina treba negdje oko 5 minuta, ako je rush hour možda kojih 5 minuta i deset sekundi. Do Kaštela treba možda petnaestak minuta, domaće ćeš sresti i na rivi, i na Bačvicama, i na Marjanu. Unutar Dioklecijanove palače još se mogu pronaći kafići u kojima se pušta heavy metal, postoje mjesta gdje se može pojesti kvalitetna spiza za malo novca, ima i ona trafika na Matejuški s milijun raznih piva za neveliku lovu. Iako je Split promijenio lice, još uvijek je to ugodan grad za život.

Za razliku od Dubrovnika, koji je umro u ponedjeljak, 29. travnja, točno u 15 sati i 45 minuta. Toga je trenutka slavni grad pod Srđem izdahnuo od prekapacitiranosti. Promet nije micao s mjesta – gdje god da ste se pokušali uputiti bespomoćno ste stajali u vozilu i pitali se ima li smisla ovdje živjeti. U ovom gradu doslovno više nema mjesta za život – od prometa, preko redova u butigama, do samih butiga koje više ništa ne nude, pa za bilo kakav ozbiljan šoping treba ići u onaj grad gdje ljudi kukaju da su uništeni turizmom.

Sve ono što je Vlahušić kopao i na što je potrošio milijune – Ilijinu glavicu, robnu kuću, kružne tokove… – ponedjeljak 29. travnja je pokazao da je Andro džabe krečio. Sve što pokušava njegov nasljednik Franković – smanjenje broja gostiju s kruzera u isto vrijeme, ukidanje štandova na Pilama, obračun s neposlušnim ugostiteljima… – ponedjeljak 29. travnja je pokazao da je Mato džabe krečio. Mnogi građani će uprijeti prstom u politiku i reći kako je ona kriva za brutalne gužve i nemoguć život u Dubrovniku, ali nisu mogli Andro i Mato puno napraviti po pitanju prometa.

Ne, nisu mogli puno napraviti, osim da su se odlučili za padanje velikog broja glava – za velike kolateralne žrtve, baš poput onih štandova na Pilama, koji su prestali s radom, a gužve se tamo uopće nisu riješile. Ali u budućnosti će politika morati donijeti neke nepopularne mjere. Radikalna situacija – a ovo što se upravo u Dubrovniku odigrava svakako je to – zahtijeva radikalna rješenja.

Androv poučak nas uči kako nijedan novi kružni tok, nijedna nova prometna traka, niti brojne nove jednosmjerne ulice ništa posebno neće riješit. To je samo kozmetika i bacanje para. Jesu ti radovi donijeli da je nešto bolje, ali nedostatno. Jednostavno Dubrovnik je geografski premali, a kada se tome pridoda liberalizacija taksi tržišta i stalno povećanje broja gostiju koji grad žele vidjeti dolazimo do kolapsa epskih razmjera.

Ja ne vidim nijedno suvislo rješenje osim potpune zabrane prometovanja za sva vozila osim javnog prijevoza i dostave rano ujutro. Ako se politika na to odluči, brojni građani će negodovati, posebno oni koji žive od taksiranja. Mogla bi nastati prava pobuna, ali, ponavljam drugog rješenja dugoročno nema, osim zabrane prometovanja i uvođenja vrhunskog javnog prijevoza (može, naravno, tramvaj), te staze za (električne) bicikle i eventualno motore. Na kraju krajeva, zabranom prometa poboljšala bi se kvaliteta zraka kojeg udišemo plus što bi automatski dobili i brojne nove šetnice.

Isto tako, treba suspendirati trenutni GUP i potpuno zaustaviti svu stambenu i poslovnu izgradnju na užem području grada i prebaciti je u okolicu. Znači, umjesto da se nude prometna rješenja za grad, treba ih prebaciti na predgrađa. Super da je Grad Dubrovnik krenuo s izgradnjom ceste prema Osojniku, ali isto tako treba hitno napraviti kvalitetnu cestu za Župu, Konavle i Primorje. Ako je Split to mogao u Kaštelima, može se i ovdje, iako teren jest zahtjevniji. Ali valjda zato postoji i novac iz EU fondova. Naravno da i okolicu treba kvalitetno povezati javnim prijevozom koji neće voziti svako sat ili više, nego stalno, jer ponavljamo, osobna auta u gradu se više ne smiju voziti.

U užem djelu Dubrovnika trebaju se graditi isključivo sportsko-rekreacijska i dječja igrališta koja kronično nedostaju i koja bi povećala kvalitetu života stanovnicima, ali sva nova stambena rješenja treba obustaviti. Grad naprosto nema kud, osim se ugušiti u vlastitoj klaustrofobiji. Uskoro se neće moći izaći iz kuće, kao onda kada je bivša gradonačelnica pozivala građane da zbog kruzera ne napuštaju domove.

Krajnje je vrijeme da se prestane komercijalizirati svaki pedalj ovog grada, jer je ovakav kakav je sada, odavno prešišao sve svoje gabarite. Ako se uskoro ne poradi na kvaliteti života i to radikalnim mjerama, jer drugih uopće nema, Dubrovnik će doslovno postati grad-muzej, lijepa kulisa u kojoj je nemoguće živjeti.

Kao što bi rekla stara indijanska poslovica – tek kad se izgradi zadnji kvadratni metar dubrovačke zemlje, kad se restoranima i stolovima satere i zadnja šetnica, kad se umjesto novog dječjeg igrališta napravi još jedna u nizu ružnih zgrada, kad se i posljednja plaža da u komercijalnu koncesiju, kad se i zadnji vrt pomadora pretvori u smještaj i stavi na Booking.com, građani će shvatiti da se novac ne može jesti.

Pričaju mi moji splitski prijatelji u onom metalskom kafiću u Dioklecijanovoj kako je Split nepovratno uništen turizmom i da to nije onaj stari grad. Njihove riječi kao da iz zvučnika potvrđuje hrapavi gas Bona Scotta koji se dere highway to hell.

Nemaju moji Splići pojma što je uništen grad, nemaju pojma kako je živjeti u Dubrovniku.

-Znate li kako je umro Bon Scott? – upitam ih iznenada uopće ne pričekavši njihov odgovor – Opijen uspjehom i alkoholom ugušio se u vlastitoj rigotini. E baš tako će i Dubrovnik skončat. Ugušit će se u vlastitom uspjehu.

Zadnji čovo koji će ostat, ugasit će svjetlo na Pilama i postaviti sebi upit:

-Ima li kakav apartman za prezalogajiti?

VEZANE VIJESTI:

ZAHVALITE MU SE Naš novinar ponudio vrhunsko rješenje svih prometnih problema Dubrovnika