U prošlome komentaru (objavljenome u tiskanome izdanju) sam pokušo kritikat one koji javno nešto pišu. Njorgo sam o neistinama koje neki novinari s toliko lakoće stavljaju na kartu. Neki to činu od lijenosti, neki namjerno, nadam se da to ne činu po nalogu, ali vjerujem da to činu najviše iz neznanja.

Pisat o nečemu javno je velika odgovornost. A branšu o kojoj pišeš valja dobro poznavat. Ne može isti čovjek danas napisat skoro pa znanstveni članak o npr. turizmu, sutra o medicini, a preksutra o bankarstvu. Nije poznavanje npr. bankarstva znat đe je poslovnica koje banke i đe su u njima šalteri za pojedine posle. Pored svih čovjekovih uobičajenih dnevnih obveza nažalost ne preostane dovoljno vremena jednom čovjeku za stvarno stručno i cjelovito pratit sve novitete u više od jedne branše. Ajde, uz priličan napor i veliku zainteresiranost, u dvije. Doduše, možeš prenijet podatke o čemu god, ali usudit se davat zaključke pa čak davat i preporuke malo je prekorađno.

U životu sam svašta radio, a dosta i u turizmu i oko turizma, od kamarijera u mladim danima, u kuhinji, pa do visokih funkcija, nešto i privatno, sa svih me strana u toj branši grijalo sunce i kvasila kiša, pa kad bih sve zbrojio skupio bih bar 20-25 godina i još ne mislim da sve znam. Znam dovoljno da mogu meritorno, ali investicijski i organizacijski i analitički razgovarat. Drugi nemaju dana iskustva u turizmu, osim što su bili gosti (najčešće) u kafiću ili kadikad hotelu, ali nemaju nikakav problem pisat o turizmu pa i nudit rješenja, ko što Hrvatska nema problem ni sa nogometnim izbornicima. O svemu oni sve znaju, a ima ih koliko god hoćeš. Mi smo u svemu taki.

Mantra o ekskluzivnom turizmu

Ali, ko što neki dobiju posebnu kuražu raspisat se o nečemu o čemu ne znaju skoro ništa bitno, tako osobito dobiju nadljudsku energiju i poriv kad se uhitu mikrofona. Ne možeš ih odlijepit od njega ma već nakon par minuta se  njihove riječi zapletu u maglu neznanja i što onda preostane? Poštapalice. A, najčešće one koje, barem ja, slušam cijeli život i više sam štuf toga i volio bih jedan put da se ne krene s kraja nego od početka. Ovo osobito kad je njihov nastup „podebljan“ nekom funkcijom koju imaju uz svoje ime i prezime. Jedna od najčešćih turističkih poštapalica je ona tzv. mantra o ekskluzivnom turizmu – „kad mi uskoro stvorimo uvjete za ekskluzivni turizam“. Pa hajdemo viđet ima li što od toga i je li se što čini da dođe više – nakon valjda četrdeset-pedeset godina (barem što ja pratim) usmenih nastojanja da se uvedu ili najava da će se to učinit.

Odma ću vam reć: Niko te uvjete nije ni na kartu pokušo napisat, a kamoli da je poradio na njihovom uvođenju! Ali, i dalje, bez ikakve odgovornosti za ono što su javno izrekli to u svakoj prilici ponavljaju. I, do smrti ću slušat isto, uopće ne sumnjam. Ali, ko im vjeruje neka vjeruje ma će mu dodijat ko i meni. Ma, i dalje se pitam kad će neko, analitički, kad se taka batuda izreče (opet) javno neki novinar iz arhiva izvadit izjavu zadnjega govornika koji je istu stvar reko pa pitat: „A, što je od zadnjega puta, kad je to isto reko taj i taj učinjeno po istome pitanju?“. Možebit da bi se odgovornost za javno izrečeno onda počela i uspostavljat? Ovako, činu ludove od svijeh nas.

Nećemo maštat ko djeca

E, ma ne pristajem na MAŠTU. Na one dječje priče tipa – „kad ja budem imo najnovijega Mercedesa kabrioleta i jahtu od 20 metara onda ću...“. Ne, ne, to može bit sredina priče, ali mene zanima put od nule do toga Mercedesa i jahte. Nećemo maštat ko djeca, nego realno vidit ko i što planira i je li te mjere vode ekskluzivnom turizmu ili ne i konačno, što se u praksi i stvarnosti radi i kud ta praksa u stvarnosti vodi – u ekskluzivu ili i dalje podržava masovnost? Konačno, kad se uvodi nešto novo koje su prednosti tega novoga, ali što od staroga treba porušit, jednostavno uništit, koliko će onega što sad kako-tako živi trebat pogasit, da više ne postoji, i ko će i koliko radi tega bit na gubitku? Jer, naivan je onaj ko misli da će sve ostat isto. Neće, stol do stola, sjedat partijaner i multimilijarder.

Onaj ko bi ozbiljno mislio o razvoju ekskluzivnog turizma prvo bi od stručnjaka u turizmu (a ja to svakako nijesam) tražio da nam kaže što je to ekskluzivni turizam i koji se gosti danas u svijetu smatraju ekskluzivnim? Jesu li to (samo) pripadnici bogatih kraljevskih obitelji? Ili se tome pridodaju bogati poslovni ljudi, milijarderi? Ili, dodatno na njih, bogati direktori raznih banaka, poslovnih fondova, zaklada, koncerna, pripadnici jet-seta? Svakako, odgovor treba dobit, barem okvirno, ali ipak određeno i barem opisno, da znamo sa kakvom bi klijentelom računali. Jer, moramo znati kojoj se „publici“ obraćamo, na koga računamo kao na naše buduće klijente. Ovo bi bio ogroman zaokret u poslovanju cijelog grada i ne možeš tako velike promjene radit napamet. Velike su to investicije i promjene koje treba učinit.

Ćevapi i hamburgeri kod ekskluzivnog ne prolaze

Zatim bi se trebali uključit, prije svega turistički manageri koji bi nam trebali odgovorit kakve su turističke navike takve klijentele. Realno, mi to ne znamo. Kakve usluge takva klijentela očekuje? Svakako ekskluzivne restorane. Ćevapi i hamburgeri tu ne prolaze. Nadalje, takvoj klijenteli sigurno ne možeš reć „to nemamo“. Eto primjerice ako pitaju tartufe ili kavijar. Ne možeš mu donijet crni tartuf ako traži bijeli, ne možeš mu donijet koji bilo kavijar ako traži od jesetre. Znači, moramo znat što sve zahtjeva takav klijent, kakve su mu navike. Sigurno nije samo hrana, pa ne putuje on po svijetu samo da bi jeo. Ima on ekskluzivnih restorana svukud po svijetu. Što još? Muzeji. OK, ali kakvi? Povijesni spomenici. OK, ali kako prikazani. Dakle, moraju nas savjetovat iskusni turistički manageri koji poznaju Grad, a znaju i navike takvih gostiju. Treba li nešto u toj ponudi prilagodit, investirat unaprijed?  Može li se primjerice takvom gostu prodavat priča da je Stradun najljepša ulica na svijetu, a da on kad dođe, recimo 1. prosinca, pola izloga nađe zabubano kartonima, a butige zatvorene radi godišnjih odmora do 1. travnja dogodine? Nemojmo zaboravit, takvi savjetnici koštaju pa bi trebalo viđet ko će ih i platit i to puno prije nego što takvi gosti počnu uopće dolazit.

Onda ostali događaji. OK, gost je prošeto, bio neđe u muzeju, restoranu, što će činit večeras? Poć leć? Treba nešto osmislit baš za takve goste. Što i đe? Ne može mu isti bend svirat isti repertoar svako veče. Može li 65 dB bit dovoljno za takvog gosta ili mu moraš prije obrazložit da ne smije istovremeno i slušat muziku i pričat sa ženom? Recimo da je lakše ljeti, lijepo je vrijeme barem, a što kad je kiša, studeno? Koji zatvoreni prostori? Ne možeš takvom gostu reć „eno ti Straduna, odvedi ženu na Porporelu i tako“. A, muko moja, što ćeš mu reć' zimi?  Dakle, to je projekt. To radi neko ko zna, a takvih, bar koliko ja vidim, u Gradu nema. Ko što sam već napiso, njih se plaća. Skupo plaća.

Koliko smještajnih kapaciteta treba odnosno ima li ih dovoljno ili ih fali? Koliko ih treba preuredit, npr. građevinski povećat sobe, jer neće takav gost spat u 15 kvadrata, on hoće u kamari imat dvije banje. Neće on čekat za u zahod dok mu se žena tušira. Koliko bi hotela na to pristalo, koliko ih je kreditno sposobno da može uć u tu investiciju? Koliko ih je spremno uduplat personal i uopće okle nać tako brojan i kvalitetan personal? Iz Nepala?

Milijun pitanja i nijedan odgovor

Je li takav gost spreman, kad mu dodije šetat ili kad ga zabolu noge uzet taksi ispod Minčete? Mislim na onaj taksi koji je prvi na redu, a auto je 5 godina star i ostrugan, a vozi ga (možebit neobrijani) taksist u majici na kojoj piše „fuck“ (što je u otvorenom pismu neki dan lijepo napiso naš iskreni sugrađanin taksist). Gost bi onaj drugi po redu Mercedes ali, ne može, nije taj na redu!

Ima tu moje gospođe i gospari milijun pitanja, a nijednog odgovora.

Prije puno godina, pričo mi je dobar prijatelj, bio je šef recepcije u jednom lijepom dubrovačkom hotelu. Imali su gosta, vlasnika osrednje tvornice neđe iz Belgije, Nizozemske, neđe otamo. 15-ak godina im je dolazio sa ženom usred ljeta po tri setemane, vazda u istu kamaru. Svih je pozno, udomaćio se, kad bi ogladnio dolazio bi u kuhinju u svako doba dana i noći, šalio se, ćakulo, bio ko doma, ostavljo manču široke ruke i personalu i hotelu na iznos računa i na odlasku bi odma rezerviro tri setemane za dogodine. Te godine na odlasku pita ga recepcioner koje će setemane rezervirat dogodine, a on govori da neće doć dogodine. Nastala panika. Došo direktor, svi šefovi, zamolili ga da dođe s njima na objed. I on i žena. Ispričavaju se unaprijed, pitaju što nije valjalo. On govori da je sve bilo odlično, ko vazda, ali da je kat ispod njega sreo radnicu iz njegove tvornice i da on jednostavno ne može ljetovat u istom hotelu đe ljetuje njegova radnica. Eto jednog vida ekskluzivnog turizma. Pa vi mislite o tome što god hoćete.

Ne bi to rekli u mikrofon, ali vladajući podržavaju masovni turizam

Ja ću vam moji dragi čitatelji bit iskren do kraja, kad sam već načeo ovu temu. Ja vam mislim da i ovoj i, da se razumijemo, svim prijašnjim vlastima odgovara masovni turizam i da ga podržavaju. Ne bi to rekli u mikrofon, ali djela govore. Jer, samo da zabave javnost oni govore da su za ekskluzivu i vazda im je priča o ekskluzivi služila ko ćuća varalica. Ćuća varalica i novinama i narodu. Ovih stanara u zidinama je malo ostalo, taki su da im smeta i kad lišće šušti i dali su im ove godine „rote od kufera“ i „decibele“ dovoljne deboto za šaptanje i kihanje, valjda će sad i oni bit malo mirni i neće koju godinu njorgat. S druge strane, vlasti znaju da bi kad bi se pošlo prema ekskluzivi sve bilo skupo, puno skuplje nego danas, što je logično, jer jedino skupoćom možeš „zatvorit vrata“ masovnom turizmu. A koliko se vlasti groze skupoće vidi se i po tome da su se neki dan perfino premijeru žalili da je preskupo pa da bi to moglo, pazite ovo, „ugrozit destinaciju“ sljedećih godina! Znači da im je stalo da bude što više ljudi? Znaju da bi taj prelazak na ekskluzivu de facto značio smanjenje broja turista, a to bi neminovno dovelo do zatvaranja stotina apartmana po cijelom gradu (ne samo u Gradu nego i Gružu, Lapadu, širom grada) što bi izazvalo puno veći revolt lokalnih stanovnika nego buka rotica od kufera jer bi stotine ljudi bile financijski pogođene i smanjen životni standard. Možda ne odma, ali kroz koju godinu svakako. A, i gradski tezoro bi isto „pošo u se“ ako se smanji broj turista što bi dovelo do zatvaranja dijela apartmana po cijelom gradu jer ne bi bilo lokalnog poreza na apartmane po najvišoj stopi u državi. A, i manji prirez, ako ga prije ne ukine Vlada.

S druge strane, samo par dana iza nego što su se žalili premijeru na skupoću, ugostitelji se u anketi hvale da „nikad bolja sezona“, znači da posla ima, da su zadovoljni zaradom, da rado radnicima daju dogovorenu plaću, pa shodno tome i Grad lijepo naplati poreza na svaku fetu kruha. A, ako se smanji broj turista/konzumenata zatvorio bi se i dio ugostiteljskih objekata u Gradu, pa bi „papala mace“ i porez od njih pa i od njihovih stolova. To je lančana reakcija. Sve to izgleda rašomon, dok ne staviš na hrpu pa pažljivo ne ispuđaš i onda shvatiš da je Gradu bolje tr prodana hamburgera nego jedan „ekskluzivni“ biftek.

A drugo po čemu vidite čemu se Grad opredjeljuje više (ekskluzivi ili masovnosti) najbolje se vidi po djelima, a ne po riječima. Pogledajte na što se dosad trošio lokalni fond za management Grada! Da je opredjeljenje ekskluziva onda bi se soldi iz toga fonda potrošili većinom na kakav ugovor s kakvom svjetskom management agencijom koja bi dala prijedloge kako internacionalno brendirat Grad na ekskluzivnom  turističkom tržištu. Mi značajan dio toga fonda potrošimo na sufinanciranje hamburgera. E, recite mi ima li većeg simbola podrške masovnosti od podrške hamburgeru? Onda je pametnome dosta. Napiso bi izreku na latinskom ma danas malo ko govori latinski.

Znači, matematika je jasna, motiv je jasan, ali držite se odgovornosti za javno izgovorenu riječ (ko i za onu napisanu). Nemojte onda javno govorit o želji za ekskluzivnosti nego mučite i svi zajedno pretrpimo još jednu godinu gužvu. Imajte odgovornosti. Nemojte jedno govorit, drugo radit, a mislite što hoćete.

 I ko što kolegica Vjera Šuman reče: Eto vas!