„Đe god se obrneš – nešto te udre u oči, u nos ... Eto ti na!

Bi li vrag bio ostavio ovaku kominatu ispod Mihajla?!

Nema više Gruža – nema više Nuncijate – nema Boninova – bacili, iskopali, prisjekli!

Pak vaguni, - tramvaj, dim, smrad ....“

Pa onda, sa tarace gledajući Petku, govori joj:

„Petka! ... eh! ... ako svi spu – ti si almeno sveđ all'erta.

Šoko! .... ljepša si nego u mladosti mojoj!

Pa za koga! ....... Ko te gleda?  ..... Komu što govoriš!

Eto ti, na! ..... Obrnuo sam ti škinu!.....“

Tako o prostornom uređenju govori, a i „svađa se“ sa svojom očito obožavanom Petkom, gospar Lukša u „Na Taraci“ u Dubrovačkoj trilogiji. Tako, ko u najljepšim stihovima, govori konte Ivo Vojnović o svom rodnom gradu i što se sve u njemu događa, kakve sve promjene doživljava u prostoru.

Ta istinska ljubav tako duboko izvire iz njegovih riječi, iz svake pore njegovoga bića, pokazujući kako se moderno vrijeme i njegove potrebe poigravaju sa dotadašnjim skladom koji je stoljećima vladao. Iz svake riječi vidi se da se promjene nisu odvagale, da se nije postigo sklad, da nema balanče, da nema dogovora. I da dogovoreno nije dovoljno odležalo, odstajalo, da ga vrijeme provjetri i provjeri. Nego da su se promjene u prostoru jednostavno odradile. Pa, kako god ispadne.

Podsjetimo, a sva arhivska građa ovoga Grada koja nam je dostupna nam to i potvrđuje, da su se sve tektonske promjene koje su činjene na ovim prostorima pažljivo vagale, katkad se o budućim promjenama  desetljećima razgovaralo, katkad i oštro i nemilosrdno, prije nego što su u prostoru stvarno i učinjene. Kako se te promjene danas činu?

Najprije se desetljećima ne čini baš ništa, a onda kad voda dođe do nosa, kad smo se skoro zadušili, čine se navrat-nanos, usred sezone, ja bi reko „da ih prođe red. A, kasnije ćemo se tuć' po glavi. Kasnije će nam se govorit: „Pa, bilo Vam je na javnoj raspravi. Što nijeste govorili onda, a ne danas kukate?“

A takve fundamentalne, tektonske, promjene u vanjskom izgledu našega Grada čekaju nas u skoroj budućnosti. Očito je.

Što je namjera moga članka? Pokušat ću iznijet što o ovome što se događa misli jedan običan građanin, dovoljno odrastao i dovoljno star, ali ne toliko star da bi se moglo reć da je rebambiško. Dovoljno zaljubljen u svoj Grad, a nedovoljno nadaren ko konte Ivo da onakim lijepim riječima ko on iskaže tu svoju ljubav. Nedovoljno čimavica ko neki stručnjaci kojima baš svaka promjena smeta. Ja drugoga rodnoga grada nemam i vrijeđa me kad bilo ko hoće nagrdit ga, u njegovo sućanstvo krenut, a bez mene i mene slične pitat. Bez pitat moju djecu i njihovu djecu. I njima sličnu djecu našega kraja. Po prirodi sam miran čovjek, nikakva revolucija me nikad nije zanimala a što idem stariji to sve manje, ali u vezi ovih promjena riječ REFERENDUM mi je sve bliža, milozvučnija i rado bi je prihvatio.

Priznajmo pošteno i recimo da se ovako dalje ne može! Ne samo u Gradu. I Župa i Konavle i Primorje pucaju po šavovima od prevelikog prometa. I ne samo da se ne može ljeti. Pomalo se ne može ni u drugim stađunima. Prometni „čepovi“ su svakodnevni a ljeti i po cijeli dan. Prijašnjih godina bi to bilo samo ljeti u dane kad bi bilo loše vrijeme, kiša, pa bi se turisti iz okolice sjatili u Grad. Sad je to svaki Božiji dan. A još nam službeni podaci od ove godine govore da ona nije po broju turista najbolja ikad. A što bi onda bilo da su nam se ove godine dogodile rekordne brojke?

Pričam sa nekim taksistima. Kažu da više uopće ne znaju kad će iz Grada krenut na unaprijed naručene ture sa aerodroma, da pođu iz Grada uru i po prije i da nekad zakasne. Da nekad fermaju već kraj odvojka za Bosanku i tu stoje u koloni takoreći po uru vremena. Isto govore ljudi koji idu u spenzu u Župu. Ko i oni koji idu na poso ili sa posla u Župu i Konavle.

Narod govori o svojim tegobama, nabraja ih. Doduše, nabrajaju isto i političari, spominju i uzroke – od tranzitnog prometa, nedostatka parkinga, velikog broja transfera na aerodrom itd. – ali u cijeloj stvorenoj kakofoniji u svim medijima nisam vidio preciznu analizu KOLIKO KOJI OD NAVEDENIH UZROKA UTJEČE NA OVE TEGOBE? Kako uopće ponudit dobro rješenje ako ne znaš točan i precizan uzrok? Kad bi se, točnim brojkama, postocima, znao broj auta koji npr. idu u Župu u spenzu, a koliko ih produžuje na aerodrom, a koliko sa posla dalje u Konavle lako bi bilo znat i koliko ih ide u tranzit preko granice, pa bi se onda znalo koliko i što i đe gradit. Ali, taj podatak niđe nisam mogo pronać'.

A, kamoli da bi se iz te analize moglo zaključit hoće li neki od tih uzroka sam po sebi nestat za 5 ili 10 godina kao npr. kad se ogradi ta jonska auto cesta kroz BIH koja bi tranzit, ili dobar njegov dio, privukla za putnike prema Albaniji, Makedoniji, Grčkoj i dalje.

Ovako, sve što smo ove dane viđeli i čuli je jedan veliki nesporazum, protivljenje, svađa, politička borba. A, problemi ostaju i ovaj narod će i dalje tegobe trpjet! Nema balanče niti u postupanju, a neće je bit niti u odabiru rješenja. Nema podataka, nema rješenja, nema vizura, a bar danas u 21. stoljeću to nije teško.

Ja za sebe mislim da sam nadprosječno informiran stanovnik ovega Grada. Prije svega, sve preduvjete za dobru informiranost imam. Ponajprije, u penziji sam i imam dovoljno vremena za čitat foje i sve ih baš redovito kupujem i pratim. Mogu reć da sam i školovan, neću se falit, ali nijesam nepismen. Znam se dobro služit kompjutorom i baš svaki dan, pa i kad nijesam u Gradu, pregledam i pročitam u detalje sve naše lokalne gradske portale. Svaki dan se krećem među ljudima i slušam što ljudi govore, što ih zanima, što ih tišti, a najvažnije je da slušam penzionere po jutarnjim kafama jer barem oni svaki dan pretresaju sve lokalne teme. I, što držim najvažnijim, teme o razvoju moga Grada su me vazda jako zanimale i prve su koje pročitam i pratim. Sigurni možete bit da ne čitam kako se jutros osjeća Ella ili njoj slične, što joj je na Instagramu poručio bivši muž, a što mati.

I onda usred ove gungule su započele javne rasprave o predloženim prometnim rješenjima. Pa hajdemo malo analizirat cijeli postupak i što se meni para da u njemu ne valja.

Uskuhalo je u narodu! Puna im je pipa sjedanja urama u autu i gubljenja vremena. I, plaćanja skupe benzine stojeći u kolonama. I, neobavljenog posla. I, kašnjenja na poso'. I, nervoznoga šefa koji ih radi kašnjenja strapacava. Iz dana u dan, pa moraju poć uru prije iz doma na poso, a popodne se uru kasnije vratu doma. I, vrućine od 40 stupnjeva. Danima.

A, radi se o običnom čovjeku usred ljetne sezone kad se svi bore da zarade, na poslu ili u fušu, koji EUR više i spreme ga za zimu. Imaju ljudi troškove, familje, djecu na fakultetu kojima treba svaki mjesec slat solde, djecu u školi, treba im kupit knjige, robu, teniske, darove za Božić, neko mora platit liječenje, neko gradi kuću, možda preuređiva apartman, možebit mora promijenit makinju za prat robu ili pjate ili mu je auto ostarilo i izdušilo i treba mu novo. I svaki mu je dan ljeta zlata vrijedan u toj borbi za zaradu, a neki ga političar – usred te borbe i na 40 stupnjeva Celzijusa – zove na javnu raspravu o budućoj cesti!? Oprostite mi, ne volim koristit grube riječi, ali meni to zvuči ko zajebavanje poštenoga svijeta. Ja znam da će sad neki političar izvadit neki „članak taj i taj, stavak taj i taj“ i reć da se javna rasprava mora održat u roku od xy dana i da je to baš palo na dan „taj i taj“. Ali, što god kazao bilo koji članak i stavak, koliko god bili spremni materijali (a para da nisu), to se jednostavno ovako ne radi. I, TOČKA. To je isto ko da nekoga zovete da Vam dođe na Božić gradit među u baštini ili u đardinu ili zid od kuće. Nema balanče, bez obzira na članak i stavak.

Druga nelogičnost je što je prikazana kartografija u novinama taka da je niko prosječan ne može razumit. U kartografiju se ponešto razumijem, bio sam prisiljen u životu, na poslu, nešto o tome znat. U „onoj“ vojsci su me stavili u rod vojske đe mi je godinu dana karta đeografika bila prvi „alat“, ali ove pokazane karte se jako teško mogu razumit. A, ne može se reć da ne poznam rodni kraj, nešto sam i rodom vezan za Župu i Konavle, nešto sam i pješke to u životu prošo'. Pa sam stavio i oćale, ma slabo je pomoglo. Pao mi je na pamet dok sam se tako mučio, pokušavajući shvatit sve te očekivane promjene, naš dragi i pokojni kapetan Kristo Laptalo. Mjesecima je, ako ne i godinama, trunuo u grčkom zatvoru jer grčkim sucima nije bio jasan pojam broda i pojam veličine kašete u kojoj je krijumčaren kokain na brodu kojim je pok. Kristo zapovijedao sve dok to njihovo neznanje nije shvatio njegov advokat. I, onda je taj njegov advokat od brodomodelara naručio da mu izradi maketu broda i kašeta tereta u stvarnom mjerilu/omjeru i na suđenje ih je donio i prikazao je te makete sucima. I, tek tad je sudac shvatio da je kap. Kristo nevin jer nije mogo kontrolirat tu kap u moru kolika je ta mala kašeta sa drogom bila prema ogromnom brodu. Pa se pitam bi li ovakve promjene vizura našega Grada, koje će se nesumnjivo dogodit, zaslužile da se naruči izrada i izložba jedne takve makete iz koje bi sve bilo jasno i malom djetetu.

Takvu maketu Grada mogo bi, uz pomoć jednoga geodeta, jedan spretan marangun i jedan pitur napravit za 3-4 dana i naravno da ne bi trebala pokazivat precizno detalje ko što su oni detalji pokazani na maketama brodova. Onda bi lijepo i kjaro imali sadašnje stanje i predloženo stanje. I nemojte mi molim Vas reć da bi to bio dodatni trošak kad se zna koliko su milijuna plaćene sve ove nejasne studije i prikazani materijali.

Treća nelogičnost su imenovanje budućih cesta. Neki ih zovu „brza cesta“, neki cesta „za aerodrom“, neki govore o „dijelu buduće tranzitne auto ceste do granice“. Onda ponajveća nepoznanica – cesta za aerodrom bi, po većini tekstova, trebala ić svakako neđe iz pravca Osojnika. Jedino je, navodno, sporno kojom stranom Rijeke dubrovačke bi ona išla prema Župi i dalje. Ma, čekajte! Hoćete reć da bi čovjek iz Lapada, koji ide na aerodrom, trebo' krenut' prvo prema Osojniku, pa otamo prema aerodromu? To se u mojoj mladosti zvalo „okolo kere pa na mala vrata“. Poć iz Lapada na sjeverozapad nekih 10 km na Osojnik e da bi onda vozio na istok na aerodrom?

Finalmente, koliko traka bi ta cesta imala. Već sam o tome piso'. Ako je već zagušenje prometom ovoliko, a jest, kome pametnome bi moglo pasti na pamet gradit cestu sa (samo) dvije trake? A, eto palo im je na pamet. Treba li tu više ikakav komentar?

Što se tiče same izgradnje cesta, cesta je najčešće blagoslov. Evo, uzmimo jednu od posljednjih izgrađenih u našemu kraju, cestu od mosta u Rijeci dubrovačkoj do Pobrežja. Poslovi su me i prije i poslije izgradnje te ceste vodili dosta često prema Pobrežju i Osojniku. Kad se sjetim koliki je to patimenat bio prije nego što je sagrađena ova cesta vozit kroz staru Mokošicu gore na Pobrežje. Uzak put, opasno, teško mimoilaženje, duga i opasna vožnja. A, sad? Začas si na Pobrežju, u par minuta. Voziš se ko gospar čovjek. Otvorio se život tim ljudima koji su strpljivo desetljećima gori živjeli i čekali tu cestu. Ali, što su graditelji iščinili od brda uz cestu kad su taj put kopali i gradili? Pođite na Kantafig i pogledajte. Upropastili su izgled cijelog brda poviše ceste zavazda. To se više nikad ne može ispravit. Ničim! Upitajte se zašto niti jedna slika mosta nije učinjena sa strane od Kantafiga? Jer bi pokazala to ruglo koje će zavazda tamo ostat.

Pa se pitam čeka li nas dvadeset-trideset kilometara istovjetno sorenog, uništenog brda iznad samoga Grada, cijelom trasom poviše Ilijine Glavice do Zlatnog potoka pa sve do aerodroma, koje će tako stajat stoljećima. I koje ćemo ostavit svojoj djeci i unucima. A, to bi se na onoj predloženoj maketi sve viđelo, a osobito kad bi to prikazo onaj marangun i pitur (sivom bojom) koji bi maketu izrađivali.

Ako to učinimo, ako tako promijenimo vizure, onda više uistinu nema smisla nikakva zaštita niti trud. Onda molajmo sve cime pa neka svak čini što god ga je volja. Ma i u zidinama.

I, opet ću se vratit na tu magičnu riječ BALANČA. Sve one razno-razne udruge projektanata, arhitekata, prijatelja prirode i čega sve već ne, koje su se prečesto javljale i dizale halabuku u javnosti oko marginalnih i sitnih stvari u prostoru, ponašajući se često ko dumne u kazinu sad se ne čuju, zamučali su. Sve su preuzeli političari koji po ljetnim vrućinama zakazuju javne rasprave, a na sveopće iznenađenje ih njihovi politički protivnici organiziraju i moderiraju. Oni prvi su se nadali da će te rasprave proć lišo očekujući da u srcu ljeta na njih niko neće doć jer će svi bit na kupanju ili na poslu, a oni drugi da će zaradit pokoji ponat ili glas na izborima.

A, svi zajedno igraju se neodgovorno sa onim što smo nasljedili (iako već dobrano nagriženim) i bez ikakvog osjećaja sklada i mjere za ono što će I KAKVO ostat djeci iza njih.

Kako sam već puno puta napiso, skupio sam već pokoju godinu i vjerujem da svo ovo planirano ruglo moje oči neće gledat jer jednostavno neće bit solada da se to sve u ovo moje preostalo vrijeme završi, ali čovjek koji je nešto iz ovih kamenih zidova za svoga života iscrpio u svoje vene, koji se na ovome izvoru napio, kad bude pozvan dignut ili ne dignut ruku za nešto, valjda bi se trebo rukovodit svim stoljećima kad se vodilo računa o balanči i mudrosti. Ili će se ti isti rukovodit dužnostima i poslušnostima.

A, kako su počeli? Sve mi se para da ćemo nažalost moć reć „Zaboravili ste dušu ... Pigmalioni!“ ko što lijepo konte Ivo govori o Vuku kroz usta gospara Lukše. A ako se to dogodi, onda ćemo moć samo završit sa onim istim riječima koje na kraju Tarace izgovara gospar Lukša kad kaže: „A sad! ... homo spat.“