Još 18. prošloga mjeseca je na ovemu portalu i novini objavljen moj članak pod naslovom Nikakva se katastrofa ne događa nego lijeni i zlonamjerni novinari nisu u stanju provjeriti ni jedan turistički podatak. Mada ne mislim da ima takvih u našoj redakciji isto se ko pantagana ove dane provlačim kroz redakciju. Zlu ne trebalo. Govorim: „Vrućina je, bolje je radit iz doma“. Kako se to ono moderno zove? Online!

E sad lijepo, kad sam pomeo ispred svojih, hoću rijet novinarskih, vrata, ajdemo malo i do komentatora. E, urednik će sad reć': „Nemoj mi njih kretat', jer od njih živimo!“. E, što se toga tiče, odma ću mu reć: „Ne daj ti Bože da od nekih od njih živiš!“. To ti je prvo, a koji su to znaš ih već po imenu, nadimku ili kako se već identificiraju. Vodi ih doma. A ima ih pametnih, da se zamisliš kad pročitaš što su napisali.

Ali, generalno, u komentarima ima jako puno onega što bih ja volio da jednom nestane zavazda iz našega mentaliteta, a tamo to tako isplutava i vonja i to je tema ovoga članka. Većinom. Jer mene misli odnesu ko zna đe pa vazda zabrazdim i zalutam i u druge teme. A ta je tema „kompleks inozemstva“.

S KOLJENA NA KOLJENO

Većina ljudi u nas je opsjednuta kako je neđe „vanka“ (posebno mislim na zapadne zemlje) dobro, a kako u nas ništa ne valja. I nisu ljudi krivi za taj kompleks koji se prenosi s koljena na koljeno u familji. Generacije su odgajane tako da se nije niđe išlo iz doma. Katkad se vizitavalo prvu svojtu, obavezno na selo viđet prijatelje, a nikad u inozemstvo. Nikad „vanka“. Evo recimo skijanje. Ko je prije išo' na skijanje? Niko! A sad baš u taj stađun, svi krcaju skije, sanjke idu u planinu. Prije su išle dvije tri familje iz grada, a viđite sad. Ajde neka! Neka ovo djece malo odljepu od mobitela po cijeli Božji dan. To je tek nedavno postalo moderno.

Ko prvo, prije su svi slabo govorili strane jezike, a s čime će poć na skijanje, s ono malo ruskoga što su bili naučili u osmoljetki? A tako su se cijele generacije upropastile. Kad se konačno došlo pameti i počeo se učit engleski, pa sve do danas, programi učenja koji su propisani su taki da profesuri djecu ne mogu naučit engleski govorit, nego ih nauče pravilima jezika. To je ko da dijete učiš igrat nogomet i perfektno ga naučiš pravilima, a nikad, baš nikad ga ne izvedeš na igralište i ne daš mu nikad loptu. I profesuri ništa nijesu krivi, oni moraju radit po programu. Jadni, znaju kako treba, a ne smiju naučit djecu.

Onda drugo, nije bilo para za putovat osim švercat „na crno“ devize, ko je uopće imo dinara, pa do Trsta ili u Bari đe su snalažljivi Talijani brzo naučili onoliko hrvatskog koliko je trebalo da nam uvale rebatinke ili par majica. Sve ostalo bilo je pretežno skupo za naš ondašnji takujin. Poć tamo u restoran pet, šest puta s cijelom familjom pa onda doma kad se vratiš, ......... ajme majko. Bužaj nove rupe na kaišu. A, i ona je kadgod dobila jezikovu juhu: „n'ti ...spu ćaćinu i materinu jeli se moglo što i ušparat, a ne sve sarčit, pa do zadnjega solda, pa sad zube na policu...“. E, gorki su to bili razgovori, svak kriv, a svak željan.

I, finalmente, treći razlog zašto stat doma bio je u tome što su svi ti stranci, ljeti dolazili u nas i bahatili se s devizama jer su vazda živjeli i imali plaće bolje od nas. A, koji auti! Alfa Romeo kabriolet. Lancia, Mercedes, Peugeot, ma što ću uopće nabrajat. Doduše, zaletio bi se i koji Autobianchi, ali bi i on bio kabriolet, za ne falit, za svaki slučaj..... Ako bi se onako ko mulci išli kupat na Danče, nama bi put uz Gradac trajo tri kvarta od ure dok bi obišli sve parkirane aute. U nas fićo i pokoja buba. I, veži ga tu.

ZAPADNI NADLJUDI 

I stvorili su se u našeg svijeta kompleksi zapadnih „nadljudi“ koji još (mislim: kompleksi), nažalost, postoje. „Tamo“ je sve bolje, ljepše, „tamo“ se bolje živi, „tamo“ se bolje jede, „tamo“ se bolje..... Uglavnom, „tamo“ je med i mlijeko, a doma ništa ne valja. Za vrijeme moga radno aktivnog života imo sam se prilike naputovat po uglednim gradovima, svjetskim poznatima i državama i nagledo sam se takve sirotinje kakve nema siguran sam ni u našim najvećim zabitima. Mislim da neću ništa novo reć' kad kažem o ljepoti prirode, ljepoti mora. Jedino čemu ćemo i mi čak uspjet doć' kraju je beton. Uspjet ćemo ga ućerat u more i svak ko se nada da će ovo prirode spasit taj se grubo vara.

Ako se okuražite i ipak se otisnete i pođete viđet kako izgleda to „čudo veliko“ kako to „vanka“ izgleda viđet ćete da vlada popriličan red. Jer kako bi inače starac od recimo 80 godina strpljivo i ponosno čeko red za kupit kartu za kino iza djeteta od desetak godina bez da mu udre tišketu i gurne ga i reče „mali makni se“. To ćete u nas malo teže viđet. I još da će s njim nešto ljubazno popričat i na taj način ga urbano odgajaju. A nama naši vijećnici, neki dan, glasaju da nama ne treba u osnovnim školama građanski odgoj. Pa šeću li ikad ulicom oni koji su bili protiv te odluke? Ili ajdemo negativno postavit pitanje: Ima li išta na tom odgoju što što bi djeca grubo mogla tamo naučit? Ne znam uopće ko je bio za, a ko protiv jer mi je vijest pobjegla, ali ne sumnjam da su se podijelili po taborima: pozicija/opozicija. Pa ne morate se na tim pitanjima dijeliti, nije to neka visoka politika!?

NISMO PARIZ NI ATENA 

I na kraju jedan primjer koji se tiče i komentara na članak o nemarnom novinaru, ali i na proročanski komentar na današnji članak.

Nakon toga moga članka od neki dan, jedan komentator/ica, valjda zato što sam spomenuo Atenu u svome članku (da se za Dubrovnik kaže da je hrvatska Atena), govori kako nam ponuda nije u Gradu ko u Parizu i Ateni, pa valjda zato cijene ne bi trebale bit ovolike. Iako mislim da ni Atena ni Pariz nisu gradovi za usporedbu s Dubrovnikom ne samo zbog činjenice da se radi o glavnim gradovima svojih država nego osobito po broju stanovnika (npr. Atena 3,2, a Pariz 11,2 milijuna) ipak ne budi lijen, jer odakle bi ja to zno, „prevrnuo“ sam cijeli internet da vidim što to nudi npr. Atena. Računam, bit će komentator zna nešto što je ovo ljeto tamo u ponudi kad spominje baš Atenu (i Pariz). Ukucao sam u Google sve što ima veze sa ponudom Atene ovo ljeto i, osim jednog muzičkog festivala kakvoga (recimo sličnoga) ima i Dubrovnik, nalazim još koncert Guns N' Roses i Beach Rave.

Guns N' Roses je veliki band, svaka čast, ali valja imat Olimpijsku arenu, ko Atena, za primit ih, a valja se i isprsit sa soldima, koje realno nemamo, ma kako sam i reko, nismo tako velik grad ko Atena, a to je zabava za samo jedan dan, a ljeto je duuuugo.

Taj, drugi, Beach Rave je valjda, barem po nazivu, ono nešto na plaži đe tresu glavom po cijeli dan i noć na neku muziku i piju energetska pića, možebit „pojačana“ sa još čime? A onda omađijani i smantrani bauljaju još par dana iza po gradu. Ma da mi je znat zašto rendaju okolo? Krasna ponuda.

Ništa drugo, barem na internetu, i to na deset različitih stranica, ne nalazim da je ovo ljeto u Ateni ponuđeno. Za grad koji ima 80 puta više stanovnika od našega? Vjerojatno na tim stranicama nisu navedene proslave po manjim priobalnim mjestima, ko što nisu ni u nas.

Ali, nema veze što Dubrovnik nije za usporedbu sa Atenom, niti što u Ateni bez obzira na sve  nema ništa spektakularno ni svakodnevno ponuđeno, nema veze što očito nema pojma o ponudi u Ateni, on/ona je zalijepio/la etiketu na nas doma i „ostane živ“. Jer „vanka“ je sigurno bolje. To ne treba ni provjeravat.

Ipak, većina je u nas ozbiljnoga svijeta, koji ozbiljno i naporno radi svoj poso, koji ne idu sa kafe na kafu i bubaju napamet prvo što im padne na pamet. Ljudi nazbilj koji dobro znaju što je život i koje će život, bez ikakve sumnje, nagradit.

Nije uzalud priča o Mihu i gušterici. Onima koji su nazbilj ne treba je ni pričat, jer je znaju, onima drugima je zaludu i tri put je ispričat. Moja je draga i pokojna baba znala reć: „Nit' gluhome šaptat, nit' ćoravom namigivat'“.