Ajde da malo uđem u omiljeni „đardin“ kolege Marušića i da malo napišem nešto o nogometu. Iz vizure moje generacije, a ja sam malo stariji od njega. Pa kako je to nogomet obilježio moju i meni bliske generacije?

Većina nas sjetit će se doba školskih dana i svega iz tega vremena. I, vazda mi se drago nać neđe blizu tavolina oko kojega se okupi neko staro društvo što je išlo zajedno u školu – pa makar nijesu moja generacija – i slušat te priče. Pa kad ono počnu o školskim danima: „A, sjećate li se ono kad je ........“. I, onda se počnu redat škerci i šale, nevine, dječje, a na facama vidiš kako se bore tope, kako sve godine i brige što ih je život urezo u kožu nestaju, kako se blaženstvo razlijeva licima i kako se svi ritornavaju u te mlade dane, kako se vraća sjaj u oči i sve brige i tuge – bar u tih kvarat od ure ili po ure – nestanu. A, onda se sjete i pojedinih profesura. I onih dobrih, ali i strogih. I rijetko kad se ne prisjete profesura iz hrvatskog i one famoze riječi „lektira“. Moj Bože, niko očito nije volio čitat, pa ni moja generacija, i tako se vazda sjetim da se tražilo samo da ti neko prepriča sadržaj knjige da se baš očito ne primjeti da je nijesi pročito. Tako se osobito sjetim iz Proustovog Combray-a (ako nijesam falio?) onih kolačića madlene (ili kako se to već pisalo) čiji je okus mladog junaka knjige vazda vraćo sjećanjem u djetinstvo. Tako sam i ja, neki dan, čitajući u nekom članku, naišo na riječ „Monsider“ koja mi je izazvala lavinu sjećanja iz djetinstva.

Sjećanja na igru, na djetinstvo, na odrastanje, na nogomet, na neke sličice koje su se neđe iz podsvijesti pojavile, vratile. Niotkud. Što to sve čovjek u ovom svom „serveru“ (što ga zovu mozak) čuva, samo Bog zna. Pa, para mi se vrijedno to i zapisat. A, vjerujem da će se nać još par vršnjaka koji će te sličice prepoznat.

Prva sjećanja na nogomet su sa Batale kako me pokojni otac nosi na ramenima na utakmicu. Kolona ljudi, gužva, para mi se da cijeli Grad ide uz Batalu. Da me ne nosi, izgubio bi me u toj gužvi. Sjećam se da su igrali Gošk i Dubrovnik. Oboje u drugoj ligi. Pun stadion ljudi, sunce, krasni čisti bijeli i crveni dresovi, zelena trava, navijanje. Nema golova. Finulo 0:0. Ja mali, samo me golovi zanimaju a za pegulu nikako da se mreža zatrese. Ma osto mi je dojam feste, radosti, lijepog dana. Niko se nije pobio. U kasnijim godinama sam volio slušat stare priče pa sam slušo da je rivalitet bio velik, „krali“ su se igrači s vremena na vrijeme, impicavalo se i prije i iza derbija, svega je bilo, ma mjera se držala.

Svaka neđelja popodne, ako je bilo lijepo vrijeme, bila je rezervirana za tranzistor u đardinu. Radio Zagreb, kombinirani prijenos utakmica jugoslavenske lige. Ivo Tomić, Edo Pezzi, Mirko Kamenjašević, kako li su se sve zvali? I, onda malo bubaš loptom, pa čekaš uključenje sa stadiona koji te zanima. Onda ti uleti Ivo Tomić sa svojim dosjetkama za koje se pričalo da ih je skupljo' neđeljom ujutro po zagrebačkim šankovima. Više ih se i ne sjećam, trebalo je zapisivat. Ljeti je neđelja popodne bila barka i pasta s pomadorama, a ostala godišnja doba kombinirani prijenos utakmica.

A mi djeca?

Prvo sam dužan objasnit onoga Monsidera iz uvoda članka. Iza naše kuće je neko od stanara djeci pituro na fasadi gol tako da tu možemo pucat loptom. To je bilo vrijeme kad je radio gospodario medijskim prostorom pa su se jedino na radiu prenosile nogometne utakmice. Kako je golman Dinama iza II. svjetskog rata bio, kažu sjajni, Zvonko Monsider njegovo je ime bilo poznato, a on je bio neka vrsta tadašnje zvijezde. Neko bi se dijete iz ulice često, dok bi se na ulici igrala utakmica, poistovjetilo sa radio spikerima, pa bi prenosilo naglas tu utakmicu i dobre obrane golmana često bi se popratile uzvikom tamošnjeg „spikera“ koji bi viknuo: „Iiii, Monsider je obranio!!!!“. Doduše, kasnije je neko stariji tim uličnim spikerima „objasnio“ da bi bilo bolje, umjesto Monsidera, spomenut Škorića ili Bearu, a sve zato jer je Monsider najprije 1948. prebjego u Italiju i branio za Lazio, a onda kasnije i u Ameriku, ali to je već druga tema. Uglavnom, kad sam ja počeo igrat, Monsiderovo prezime se već nije spominjalo ma je priča ostala.

Kad bi se dunkve vratili iz škole, a reda se znalo, svi bi mi se mi mali ćeli što prije riješit domaćih radova kako nas nono i none ne bi fermavali da se poklonimo njezinom veličanstvu: LOPTI!

A ta je lopta bila najveći problem na svijetu. Ako slučajno ovo čitaju današnji mladi čudit će se. Koji problem je lopta? Kupiš je na svakoj trafici. E, ma u vrijeme kad sam ja bio dijete lopte nije bilo za kupit skoro niđe. Doduše, mogo si kupit loptu od Jugoplastike, cijelu plastičnu, u svakoj većoj butizi od hrane. Kad bi je nabio punim šutom lelujala je po zraku ko da je Messi udario najprofinjenijim „suhim listom“ i bila je osobito nezgodna golmanu. Nikad nije jadan zno đe će završit. Jes je vidio i gledo u nju dok mu je dolazila ali nije mogo bit sigur da će mu završit u rukama iako se postavio baš kako treba, jer bi baš u zadnji čas promijenila smjer i pošla desno ili lijevo.

A, osim te lopte od Jugoplastike bilo je još za kupit i pravi fuzbal u dvije-tri butige u Gradu, ali je trebalo dat valjda cijelu plaću za jedan fuzbal. Mladići puno stariji od moje generacije, koji su igrali nogomet ozbiljnije, njih 7-8, bi između sebe par mjeseci skupljali solde za kupit jedan fuzbal.

I onda pucaj na onu nacrtanu baru na fasadi od kuće sa loptom kakvu si imo (čitaj: Jugoplastikinom). A, ne daj Bože da je ta lopta iđe samo takla stablo ruže. Odma bi se probila na prvi trn i izdušila. A, ruže su bile posađene na svakom kantunu. Nije ta lopta bila previše skupa ali izmoliš solde od babe za jednu loptu. Dvije. Ma ne može ti baba svaki čas dat solde za novu loptu.

Dakako, nije se smjelo pucat prekopodne kad je bio pižolet iza objeda. Valjalo je pustit susjede da malo ubiju oko, da počinu. Pa onda nanovo nogomet oko pet ura pozapodne.

E, ali bilo je par dana na godinu kad je nama djeci bila prava festa. U susjedstvu je stojo stari (za potrebe članka nazovimo ga) dundo Mato. On je u sebe u magazinu imo pravi fuzbal. Bio je to fuzbal iz starih vremena, kad je on bio mlad. Onaj na „fete“ a ne „bubamara“, žute i meke kože, onaj kakvim se igralo u četrdesetim i pedesetim godinama pasanoga stoljeća. Dakako, sa animom u sebi. Sjeća li se više ko što je anima? E, pa za one što ne znaju, fuzbali su prije, isto ko i automobilske gume, imali unutarnji mijeh, koji se napuhivo i zato je fuzbal odskakivo. Inače bi bio samo običan komad kožetine. Anima je imala svoju „glavu“ sa ventilom i rupicom i tu se napuhivala koliko je trebalo. U te posebne dane, kad nije bilo kiše, taj bi stari dundo Mato izvadio fuzbal i dao bi nam ga da s njim igramo. Ma, fuzbal je trebalo spravit jer anima je malo dušila i trebalo bi je napuhat. On bi ujutro iz magazina iznio mali trupac za sjesti na njega, donio bi fuzbal, pumpu i sav alat što mu treba. Mi mulci skupili bi se svi oko njega pobožno. Ko fol spravni nešto mu dodat, ako treba. Onda bi on rasšio jednu fetu kože da nađe glavu od anime, našo bi je i napumpo, pa bi je vratio u kožu. Onda bi preko glave od anime vratio onu fetu kože, izvadio veliku šustersku iglu i opet sašio fuzbal. Ta je feta kože bila, kako je on to zvo „šnjur“. I, fuzbal je bio spravan. Za cijelo to vrijeme nam je pričo o Sir Stanley Matthews-u i kako je on centriro sa desnog krila. Nije bilo u pitanju hoće li pogodit centarfora točno u glavu nego je navodno vodio računa da se fuzbal tako okrene da taj „šnjur“ ne dođe na čelo centarforu. Da mu ne nažulja kožu kad udari loptu glavom! Lovačke priče dakako, ali sve smo trpili samo da se dočepamo fuzbala.

I, onda bi nama mulcima uslijedila festa cijeli dan. Ništa nije smetalo pa ni ruže. Doduše, „platila“ bi kadikad koja lastra na prozorima od susjednih magazina, ali Bože moj, dogodi se. Da ti ćaća pare, uz prigodnu prediku, pođeš sutri dan u Obradovića u Pile, doneseš novu lastru i paketić štuka, obećaš da nećeš više, da ćeš drugi put pazit i stvar se izgladi.

Kako niko od nas nije bio neki talenat, svi smo se pretvorili u navijače. U ona vremena sam bio od one fele kojega su u najvišem rangu zanimala dva kluba, naša kluba. Nije to bilo „alibi“ navijanje. Take su godine bile i taki je odgoj bio. U onim godinama kad se navijalo žestoko, jer sad krv ipak teče sporije, žešće sam navijo za onoga za kojega je više bilo potreba. I bio sam, bilo da me ćaća vodio ili da sam kasnije sam hodio, na svim onim povijesnim utakmicama o kojima se danas, s vremena na vrijeme, piše. Nekako sam imo „nos“ za osjetit da će „to“ bit baš „ta utakmica“, ako me razumijete. I, sutri dan po utakmici ne bi mogo govorit, promuko bi, i ako je trebalo bestimo sam sucu sve do sedmoga koljena i zviždo sam da bi mi uši bile tri dana zaglušene i činio sve što i najžešći, ma.....

Sve je to bilo iz ljubavi za klub, za naše, pjevali smo ko jedan, niti jedan zborovođa ne bi nas bio bolje uvježbo'. Cijeli stadion. Bila je to i ljubav, i despet, i žar i pokazat' što smo smo i kakvi smo i dat' force našim igračima da letu po terenu.

U kasnijim godinama smo se puštili komodinima i više se ne ide na stadione nego se utakmice zajedno gledaju po kućama i potezi igrača se gorljivo komentiraju. Pa se nastavi ujutro u kafetariji. Da nam tamo gazda, umjesto novina, ostavi loptu nijesam siguran da neko ne bi išo ponovit akciju od prethodne večeri pa da opet neka lastra ne bi „platila“. Sad su se ti večernji „sportski“ susreti nadopunili sa marendinom i bevandom, pa se ide u krug. Ovaj put u mene, drugu setemanu u drugoga i tako redom.

A ko najviše nastrada? Žene! Dok one sve to slože po njihovom ukusu i redu, pa čaše, pa salvete pa ..... A, ne samo one nego najviše onaj domaćin u kojega su svi bili kad su produžeci i penali. A, toga je zadnje vrijeme koliko god hoćeš, barem kad je reprezentacija u pitanju. Sve mu izjedu i popiju jer ostanu barem uru duže, pa se – bez obzira je li se dobilo ili izgubilo – rasprava raspali, uhitu ih riječi, a neki uhitu i balun. I, onda vidiš domaćina drugo jutro kako poteže bidone uza skale da namiri zalihu.

Znači, od kolijevke pa do groba smo – na ovaj ili onaj način – vezani za loptu i nogomet i to na jedan vazda fini, prijateljski, natjecateljski, pa i smiješni način.

----------------------------

Kad pročitam sve ovo i kad „prelistam“ sve te lijepe sličice koje su ostale u mojoj memoriji a vezane su bilo izravno ili neizravno za taj krasni i plemeniti sport, za sve one trenutke radosti i ponosa što nam ga je nogomet donio na travnjaku ili kroz druženja, pjesmu i prijateljstvo samo se veselim što dolazi jesen i nova natjecateljska sezona, a i reprezentacija nam opet igra. Opet će bit i druženja i veselja. Možebit nekad i tuge, ali taki je život. Taki je i nogomet.

Zašto ovaj cijeli članak? Već par tjedana se borim sam sa sobom jer želim nešto napisat o strašnom događaju kad se jedna skupina ozbiljno poremećenih ljudi dogovorila sa istom takvom poremećenom skupinom da se susretnu i odmjere sve svoje deformacije. Meni ti dogovoreni sukobi ne smetaju. Dapače, što ih je manje i što skuplje plate svoje budalaštine to više prostora za normalan svijet.

U međuvremenu svi su se, svak iz svojega kantuna, i po svim novinama i portalima, raspisali o ovom događaju dovodeći ga u vezu, svi redom, sa nogometom. A, ljudi moji, to nema nikakve veze sa sportom ni sa nogometom kakvim ga vidi i živi i doživljava ogromna većina svijeta. Zato, kad se govori ili piše o onima koji bi htjeli svoje psihološke ili socijalne deformacije ispravljat na način da se prikrpaju nekom nogometnom klubu i da u ljepoti toga sporta ili u svojem uvjerenju da pripadaju nekom sportskom klubu traže neke olakšice za sebe, nemojmo ih ni jednom riječju vezivat za nogomet ni za sport nego ih smjestimo tamo gdje jedino takvi i pripadaju – ili u crnu kroniku ili u medicinske rubrike uz naznaku (uputiti na psihijatriju).

Na kraju par riječi i političarima (i ovima i onima) – bolje bi im bilo da se manje dodvoravaju ovoj maloj grupici nasilnika i njihovima koji su propustili odgojiti ih kad su to trebali – bolje im je izgubit njihove glasove jer ako izgube njihove dobit će ih na drugoj strani od umjerenog, mirnog i poštenog svijeta.