Posljednjih nekoliko godina, Dubrovnik je žrtva konstantne medijske pompe o 'abnormalnim' dubrovačkim cijenama, no one su u naravi dosta slične onima u ostalim poznatim destinacijama na hrvatskoj obali. Tako dio medija piše o 'pravim dubrovačkim cijenama', ma što im to značilo, a jedan od njih je osmislio pojam 'hvarizacija Korčule'. U prijevodu, Korčula je postala skupa kao Hvar (zašto ne bi bila ako je u sezoni nemoguće naći slobodan ležaj?), a o 'skupom Hvaru' se prethodno nije toliko pisalo.  

No, ove godine hajka se pomalo proširila i na Split i okolna turistička mjesta. Istra, koja ima jednake cijene, toga je uglavnom pošteđena. Naime, u Rovinju baš ništa nećete platiti jeftinije nego u Dubrovniku. No, o tome nitko ne piše i nitko ne lijepi fotografije računa iz Istre. Čovjek bi pomislio da je namjerno, ali idemo vjerovati kako je sve to zapravo nekakva slučajnost. Cijene na obali su gotovo posvuda iste, ali se eto sasvim slučajno uvijek piše o Dubrovniku, u posljednje vrijeme malo više i o Splitu, a o Istri nikada ili jako rijetko. 

Naravno kako o prekrasnoj Istri s divnom gastronomijom, zapanjujućom prirodom i općenito iznimnom ljepotom i o njenim cijenama ni ne treba pisati. Ne treba pisati ni o cijenama u Splitu ili Dubrovniku. Jednostavno, hrvatska obala je zaslužna za to što turizam u Hrvatskoj, kao najveća i najplodonosnija gospodarska grana, uopće postoji. Hrvatska obala je rasadnik radnih mjesta, poduzetničkih pothvata i jedino na što se naša zemlja oslanja kako bi se spasila od totalnog gospodarskog i financijskog kolapsa. Narodski rečeno – bez turizma bismo bili gladni kruha. I bili smo kroz povijest, ali se toga nerado sjećamo. 

Ta ista hrvatska obala svake godine privlači milijune turista koji uglavnom smatraju kako cijene koje plaćaju za smještaj, hranu, piće i ostale usluge, nisu pretjerane koliko to pokušavaju predočiti pojedini nacionalni mediji. Da oni to misle, onda ne bi ni dolazili u ovolikom broju. Gosti vrlo dobro znaju što je Dubrovnik i bez problema će kafu na Stradunu platiti pet eura, jednako kao što će je platiti u bilo kojem talijanskom gradu koji je pandan Dubrovniku, recimo Sieni ili Lucci. To su stari, povijesni gradovi koji su nekada bili republike, koji imaju bogatu povijest, kulturnu baštinu, zidine, baš kao i Dubrovnik. Zašto bi onda na glavnoj dubrovačkoj ulici kafa koštala manje nego što ona košta na glavnom trgu Siene? Zašto bi koštala 2 eura, ako su gosti voljni platiti 5? I što bi se dogodilo kad bi ona koštala 2 eura? Tek tada bismo imali problem s gužvama jer upravo ih cijene reguliraju. U Parizu ili Londonu, ta je kafa još skuplja jer oni to mogu sebi priuštiti – i kad je 10 eura, turisti će tamo i dalje dolaziti, i dalje će je plaćati i bit će gužva.  

No, prosječan hrvatski građanin na spomen kafe od pet eura na Stradunu pada u nesvijest. Kad tog istog građanina pitate kakva je njegova vizija turizma u Hrvatskoj, on će kao iz topa opaliti – onaj elitni. To bi značilo kako bi na odmor stizali samo bogataši i zvijezde i ostavljali svoj enormni novac, umjesto, kako vole reći, 'loših gostiju'. Koji skaču u fontane, ne troše puno novca i stvaraju gužvu. No, s druge strane bi i da svaka obitelj iz kontinentalne Hrvatske ima mogućnost stići s troje djece i babom sedam dana na more i jesti i piti praktički džabe. No, to tako ne ide. Ili je baba Barica, ili je Slavica (Ecclestone), obje nikako ne idu zajedno. Ronaldo i Beyonce, koji su posjetili Dubrovnik, tražit će vrhunski restoran, vrhunsku uslugu i vrhunske butige s markiranom robom. A vrhunsko – košta. 

U posljednje vrijeme su se na ovu temu u medijskom prostoru pojavili stručnjaci za sve i svašta, uključujući i nekakvog profesora koji je procijenio kako je u Hrvatskoj ove godine 75 posto turista manje ušlo u Hrvatsku, a onda se ispričavao. Jer pri tom je očito zaboravio kako je Hrvatska ušla u Schengen pa nije pobrojao goste koji su stigli s područja Europske unije, a takvih je većina. Svi su oni gotovo uglas povikali – problem su cijene! No, ništa od toga nije točno. Kao prvo, sezona je zasad u Dubrovniku za 20-ak posto lošija nego tijekom rekordne 2019. godine. Kad se u obzir uzme kako se daleka tržišta poput Koreje, Japana ili Australije još nisu potpuno oporavila, letovi se nisu u potpunosti vratili, a kako je Europa uplovila u inflaciju, taj pad se ne čini toliko strašnim. Uostalom, nije nešto što se ne događa i u Grčkoj gdje Santorini i Mykonos također bilježe za 20 posto lošiju sezonu. Kao drugo, u Dubrovniku i ostatku obale cijene su manje-više slične kao i kod njihovih mediteranskih konkurenata, izuzevši Tursku koja je iznimno povoljna, a i dalje su dosta niže nego u dobrom dijelu europskih destinacija poput Barcelone, Venecije, Pariza, Amsterdama, Londona… 

Međutim, sve navedeno ne znači kako o turizmu i novim trendovima ne treba dublje promišljati. Turizam iz 70-ih i 80-ih u kojem je gostu koji je stigao na more na svom trotjednom odmoru bilo dovoljno kupati se, sunčati se i popiti čašu vina, davno je izumro. Gost danas traži doživljaj, traži sadržaj, traži što više toga u što kraćem vremenu. Turisti koji proputuju pola svijeta kako bi došli na Jadran, ne žele 10 dana odmarati u Dubrovniku. Ako su gosti iz Amerike stigli u Europu, poželjet će vidjeti što više toga u tih 15-ak dana, pa će htjeti obići i Split, i Hvar, i Mostar, i Kotor, i Atenu… Koncept lijenog ležanja na plažama je nešto što više gotovo ni ne postoji. Pa čak ni na Maldivima koji imaju 'samo' plaže, prekrasno more i sunce, gosti uplaćuju fakultativne izlete kako bi ronili s morskim psima i ražama, uživali u noćnom ribolovu ili posjetili neki koraljni greben. Ukratko – dodatno plaćaju kako bi se nešto dogodilo! 

Dubrovnik ima čime privući goste, no tek bi trebao osmisliti mehanizme kako ih zadržati na dulje vrijeme, kako produljiti njihov ostanak u gradu i pojačati vrijednost koju nudi za novac, kako bi izbjegao situaciju u kojoj bi se pretvorio u izletište, umjesto da ostane destinacija. To se, naravno, postiže sadržajem. Već spomenuti talijanski pandani Dubrovniku sezonu šire ozbiljnim manifestacijama i sajmovima u predsezoni i posezoni koji privlače goste i postali su tradicija. Imaju i svoje inačice Igara, samo što se uz prikazivanje drama, opera i izložbi, trude dovesti i nekog popularnog izvođača. U Lucci su to bili Lenny Kravitz, Skid Row, Bon Jovi, Kiss, Robbie Williams koji je nedavno nastupio i u Puli… Dakle, izvođači koji su nekada žarili i palili, čija se muzika sluša i danas, a sada ne koštaju strašno puno. U Dubrovniku gosti ovog ljeta neće imati priliku poslušati nijedan pošten koncert internacionalne zvijezde tog ranga.

Dubrovački turizam možda i ima problem, ali to nisu cijene nego nedostatak sadržaja koji bi goste zadržao na dulje vrijeme u gradu. Zašto je kafa na Stradunu pet eura i zašto ona toliko treba koštati te zašto bi sve drugo i drugačije bila uvreda za ono što smo naslijedili i što baštinimo, bespredmetno je objašnjavati. Uostalom, onaj tko ne razumije vrijednost Dubrovnika i sve ono što Dubrovnik jest, bolje da ni ne dolazi. Ohladiti se može i doma ispod klime umjesto u moru na Lokrumu, a 'hrpu kamenja' vjerojatno ima ispred kuće, pa ne treba trošiti novac na zidine, ako mu ne predstavljaju ništa više od toga.