DUBROVAČKI ISPIT POZERSTVA Uz premijeru GoT-a ogoljena patetika (samo)važnosti
Takva serija obilježila je i Dubrovnik, dala mu neku novu vrijednost, barem u očima turista, što nije mala stvar jer Dubrovnik je desetljećima patio zbog nemogućnosti da sebe predstavi u nekom drugom kontekstu koji ne podrazumijeva samo Stradun i lijepo more, odnosno ono što je naslijeđe Dubrovačke Republike.
I sve je tu ispalo uigrano, dakle Grad kao nepatvoreno remek djelo graditeljske ruke, te s druge strane "Igra prijestolja" kao savršenstvo koordinacije ljudskog oka i mašte, sjajna su kombinacija, iz koje Dubrovnik profitira i u materijalnom smislu pa i oni koji su zaduženi za brojenje noćenja, oni vječno naporni u usporedbama s lanjskim sezonama napokon dolaze na svoje.
No, zašto se čovjek nekako sada u Gradu, kad se dakle govori o "Igri prijestolja" kroz prizmu zadnje epizode, odnosno njene premijere u sedam sati ujutro u Revelinu, osjeća nekako, nazovimo to potištenim, melankoličnim; kao da je nešto ostalo tu nedorečeno?
Premijere se svakodnevno prikazivaju diljem svijeta, budu tu i nekakvi domjenci, numerirana sjedala za raznorazne dužnosnike i stranačke djelatnike, bude i po svijetu mjesta za pozere i blefere što vole biti viđeni, ili kako to već bude po uobičajenoj matrici.
Dakle, radi se tu o navadi koja nije stvar samo Grada već je općeniti biljeg na obrazu ljudske naravi. Pa opet, zašto baš u Dubrovniku, u te jutarnje sate, što kaže pjesnik "ko pjesma slavlja u zorin svit", sve to skupa ima osobitu patetiku (samo)važnosti?
Zato jer je dojam da u svijetu stvar se dogodi i prođe, da dakle ona nije fokalna točka subjektivizacije onih koji uistinu premijere i pohode, već je nešto usputno. U Dubrovniku kao da se teži nečemu imaginarnome, nikad racionalnom cilju. Problem je jasno i u umjetno stvorenom šušuru, kojem ne uspije uvijek odoliti niti neovisno-misleći mozak, a kamoli se neće stvari mutiti onim nježnijim dušicama.
Drugim riječima, baš uz ovakve prigode, narod ustvari sam sebe sebe slavi, a tek usputno sami događaj.
Valja zato kao da se natječu statisti, raznorazni dužnosnici, filmski kibiceri, nekakvi kroničari, kvazi producenti, snimatelji amateri i ostale zainteresirane strane kako sebe staviti u prvi plan.
Nije tako samo oko ove premijere zadnje epizode "Igre prijestolja", slični postulati budu tu i u dubrovačkom kulturnom životu, što se poglavito odnosi na premijere Dubrovačkih ljetnih igara, kao uostalom i Kazališta Marina Držića, ali i uostalom raznoraznih političko-javnoustanovskih domjenaka, gdje po pravilu se pada na prvom ispitu.
Zapravo na ispitu pozerstva, koje nas uvijek razgolićuje do samog našeg prostakluka. U prosjeku, baš tada kad se počnemo kititi tuđim perjem, kako veličanstvenom serijom "Igra prijestolja", pa tako i još veličanstvenijim Dubrovnikom.
I zato budimo iskreni, i dubrovačka premija "Igre prijestolja", tek je jad manji ili veći, što mora biti tako kad nismo dorasli događaju, odnosno kad nas događaj nadvisi i tresne toljagom po glavi.