Nije to prošlo bez dočeka premijera Andreja Plenkovića, kao i okupljanje svite manje ili više zaslužne za uređaj koji će eto Dubrovnik u 2019. godini imati pitku vodu 365 dana u godini. No, uistinu radi se tu o značajnom projektu, velikoj investiciji te se ne može baš očekivati i da neće proći ta stvar bez političke obojenosti.

Jednostavno, pročistač je eto stigao i svatko je poželio dio "modnog" dodatka za sebe.

No, ako već nije moglo bez političara, je li moralo i s popovima?

Naime, pročistač za vodu blagoslovio je tako svećenik fra Jozo Sopta. Nije problem u Sopti, upravo naprotiv. Svatko tko poznaje fra Joza ili je imao priliku s njim surađivati zna da se radi o vrlo dragoj osobi, svećeniku koji živi svoj poziv i koji za razliku od brojnih svojih kolega nije u raskoraku sa samim kršćanstvom.

Problem je u širem društvenom aspektu, gdje se svećenici tako pozivaju tamo gdje im je mjesto i gdje im nije mjesto.

Naravno da je pripadajuće da se blagoslovi, karikirajmo, obnovljena Biskupska palača ili neki budući pastoralni centar, ali što svećenik ima blagosloviti prostore Centra brodomodelarstva na Batali, prostorije jedinica lokalne samouprave ili eto pročistač za vodu? Uostalom, što svećenici imaju raditi na priredbama za prvi dan škole i što uopće križevi imaju raditi u prostorijama javnih ustanova poput škola, a što je također slučaj?

Jednostavno, Crkva nema što tražiti izvan prostora vjerske zajednice, javni prostor mora oslobođen ikakvog nametanja od strane bilo koje religije.

Jasno, prvi razlog, ujedno onaj najbanalniji, ali samim tim i najopstojniji, u tome je što  jednostavno postoje Srbi, muslimani ili ateisti. Svima njima ići će pročišćena voda, kao što djeca muslimana, Srba ili ateista će pohađati nastavu u školama ili ići naučiti štogod o brodomelarstvu.

Drugi razlog, nešto drugačije prirode je u tome što je potrebno odrediti jasnu granice između države i religije, bez te granice Hrvatska slobodno može na čelo kolone trećeg svijetu.

Drugim riječima, problem je to sekularne države.

U Ustavu jasno piše kako je su vjerske zajednice nezavisne od države, ali u praksi nam se događa da država - nije nezavisna od religije, odnosno javni prostor svakodnevno je ispunjen "svetim tajnama", religijskim predznacima ove ili one vrste.

Stvar tu zapinje sama po sebi jer isprepletenost vjere i države postaje tako normalna, pa je u svijetlu tanke i nategnute demokracije normalno  "krstiti" raznorazne pročistače za vodu, normalno je da postoje rezervirana mjesta za političare na misama, preporuke od strane klera za koga glasati, a sve skupa mutira valjda na način da se blagoslovljivaju ratni zločinci i slave njihove poduhvati.

Sve to mogla bi biti posljedica oslobađanja od natruha komunizma, kad se po svaku cijenu trebalo emancipirati Crkvu i vratiti joj dostojanstvo, u čemu se naravno pretjeralo, a Crkva je mic po mic dakako zauzimala ponuđeni prostor. Pa, ako se u komunizmu na grubi način negirala religija, onda je sad sigurno da se događa obrnuto proporcionalan proces te eto svi postaju religiozni te prvi redovi u crkvama bivaju ispunjeni dojučerašanjim komunistima.

Sve to ne bi smjelo biti normalno, odnosno Crkva ne bi smjela pronalaziti prepoznatljivost  u državi, a država u Crkvi. I, pitanje je to koje bi se moralo jednom zauvijek adaktirati te napokon početi odjeljivati duhovne i svjetovne obaveze.