Na globalnoj razini, u svim društvima česte su devijacije koje prouzrokuju nepopravljivu štetu u raznim aspektima. Pravo je pitanje odakle te devijacije zapravo proizlaze te što im je uzrok.

Trenutno aktualna tema u Hrvatskoj je to da je u zadarskoj školi 15godišnjak svojoj kolegici prislonio užareni upaljač na ruku, ostavio joj trajni trag u obliku slova U i rekao joj 'Sad se možeš hvaliti da si ustaša', a drugom učeniku je također prislonio isti upaljač na vrat. Oboje ih je žigosao. Tko je tu kriv? Zašto se današnji adolescenti tako ponašaju?

Nevjerojatno je pomisliti da netko tko ima svega 15 godina može razmišljati o ustašama pogotovo na jedan način koji je manifestiran kroz devijantne postupke. Gdje je čuo za njih, doma, u školi ili na ulici? Zašto bi mu palo na pamet da se bavi takvim stvarima? U čemu je problem, gdje je uzrok istog? To je ono što bi se trebali zapitati i roditelji i odgojno-obrazovne institucije. To bi se trebao i zapitati uvaženi ravnatelj koji je rekao da je 'riječ o običnoj dječjoj igri'. Ako je to po njemu igra, iz toga učenici mogu zaključiti da je legitimno raditi takve stvari s obzirom na to da je dječja igra legitimna stvar.

Učenica koja je na svojoj koži u doslovnom i prenesenom značenju osjetila posljedice ovakve nimalo legitimne 'igre' rekla je za Jutarnji list kako joj joj je počinitelj rekao da je to napravio jer mu je bilo dosadno te da mu je to zezancija. Ostaviti nekome trag simbola za kojeg se vežu jasne negativne povijesne konotacije je po njemu zezancija. Uznemiravati nekoga, štoviše, ponašati se prema ljudskom biću kao prema životinji u jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi je za učenika zezancija, a za ravnatelja dječja igra. 

U studenom prošle godine, mediji su izvijestili o slučaju u kojem je problematični 12godišnji učenik iz Osijeka u Osnovnoj školi Tin Ujević stavio skalpel drugom učeniku pod grlom i prijetio mu da će ga ubiti. Odakle nekome tko ima 12 godina takve stvari padaju na pamet?

Svi se fokusiraju na problem kao na pojedinačan slučaj, međutim, činjenica je da vršnjačko nasilje sve češće daje jasno upozorenje kako stvari ne funkcioniraju onako kako bi trebale. Mogu se i moraju poduzeti raznorazne mjere kako bi se ovakva ponašanja sankcionirala te korigirala. Nije bitno o kojem je gradu riječ, danas je svugdje moguće da se ovakve stvari dogode. Riječ je o sveprisutnom problemu, u svim državama i manje ili više u svim modernim društvima. Hrvatska je relativno mala zemlja u usporedbi s nekim državama koje su znatno veće po površini i broju stanovnika. Sukladno tome i broj ovakvih slučajeva na sreću je manji nego u nekim drugim velikim državama.

Poanta je da postoji veliki problem na globalnoj razini. Ostaje srž problema, a to je njegov uzrok, uzrok nevjerojatne situacije u kojoj postoje ovakvi slučajevi. Nije riječ o dječjim svađama, prepirkama ili pukom nestašluku.

Stvar je također u iskrivljenoj percepciji, a ponekad i indoktrinaciji djece u jednom ozračju u kojem se doima da 1945. godina još uvijek traje.

Svako vrijeme nosi svoje izazove. Moderno doba u kojem vladaju društvene mreže, stavljaju roditelje pred izazove. Mnogi roditelji često nemaju mogućnost provoditi dovoljno vremena sa svojom djecom, a onda ih odgajaju ulica i internet.

Dijete koje je od prvih dana naučeno pravim vrijednostima u kasnijoj životnoj dobi neće poželjeti nanositi patnju drugome ljudskom biću. Odgojiti dijete ne znači mu pružiti životni luksuz u materijalnom smislu. Umjesto da razgovaraju sa svojim djetetom na razne načine sukladno njegovoj životnoj dobi, neki roditelji zbog zaposlenosti i zaokupiranosti drugim stvarima pokušavaju sve riješiti novce. Kupe djetetu videoigricu te mu dozvole da je igra satima. Tamo to dijete uči o nasilju te kontinuirano igrajući takve igrice dobiva percepciju kako je najveća satisfakcija nekome učiniti zlo, jer u igricama se za to dobiva nagrada, sakupljaju se bodovi i igra prelazi na veće razine.

Kasnije takvi roditelji svojim sinovima mezimcima često kupe skupa trkača auta, pa onda ti isti mezimci, jedva punoljetni gaze ljude po putu u alkoholiziranom stanju. Kćeri često dobiju novac za skupu odjeću, raznorazna uljepšavanja svake vrste. A gdje su emocije? Tko je te mlade ljude naučio da vole, tko ih je ikad naučio da poštuju? Imati najbrži auto u gradu najskuplje marke ili biti djevojka u najskupljoj haljini ne znači biti dobra osoba. Nitko ne kaže da je loše težiti tome da se ima dobar automobil ili dobra haljina, ali to nisu prave ljudske vrijednosti, to nije ono što definira ikoga kao osobu s vrijednostima.

Svakako da postoje roditelji koji odgajaju svoju djecu da budu emocionalno pismena i osviještena, jer u protivnome u školama, a i u cijelome svijetu bi zavladao kaos. Osobe koje ne razvijaju dovoljno empatije prema drugima u stanju su napraviti bilo što da ostvare svoje ciljeve, koliko god oni iskvareni bili.

Iako valja još jednom spomenuti da mnogi roditelji odgoje djecu koja imaju razvijene prave životne vrijednosti te znaju suosjećati s drugima, ipak postoji kritična masa one djece kojima roditelji ovo nisu omogućili te su novcem pokušali nadoknaditi izgubljeno vrijeme i dragocjene razgovore i riječi koje su propustili reći. Devijantno ponašanje potom pogađa svu onu djecu koja se adekvatno ophode prema svojim vršnjacima te koji su odgojeni da vole sve ljude uključujući i one koji su po bilo kojoj osnovi drugačiji od njih samih. Često dobro odgojena djeca budu najveće žrtve nasilja.

Osim nasilja, izazov modernih trendova izaziva probleme nedovoljnog samopoštovanja koje mlade osobe osjećaju prema samima sebi. Na internetu i televiziji sve izgleda idealno, poput mnogih slavnih osoba koje objavljuju svakodnevno fotografije na Instagramu te se pojavljuju u časopisima, a prikazani ideal često zna biti samo dobar photoshop. Sve to u mnogim mladim i neiskvarenim umovima stvara osjećaj manje vrijednosti. Zabilježeni su slučajevi gdje mnogi teenageri tako imaju iskrivljenu sliku o sebi, svome životu i svome tijelu, a neki sami sebi upravo zbog tih razloga nanose emocionalnu i fizičku bol.  

Kod mnogih adolescenata sve se svodi i na to koliko netko ima pratitelja na društvenim mrežama, a ne na to koliko ima pravih prijatelja u realnom životu.

Prije gotovo godinu dana bili su veliki prosvjedi zbog ratifikacije Istanbulske konvencije. Okupljale su se pojedine udruge sa svojim sljedbenicima pokušavajući ukazati na, po njihovom mišljenju, veliki problem zbog ratifikacije tog dokumenta koji ima u cilju pomoći ženama koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Problem je bila riječ 'rod' koja je određenim skupinama smetala jer su se bojali da će odjednom sva djeca u predškolskoj i školskoj dobi moći sebi odabrati rod, iako njima sporna konvencija nema veze s takvim namjerama. Nisu se zapitali što je uzrok enormnom globalnom problemu vršnjačkog nasilja? Nisu se zapitali što je uzrok bulinga. Nisu se zapitali zašto mnogi roditelji nemaju kontrolu nad ponašanjem vlastite djece.

Očito se izlazi na ulice u dva slučaja. U prvom slučaju zbog bizarnih razloga u kojima mnogi prosvjednici te iste razloge ni sami ne znaju objasniti.

Drugi je slučaj kada se dogode pravne presude s kojima se narod ne slaže, a  koje povrijede osjećaje mnogih ljudi te se oni ujedine kada kap prelije čašu kako bi pomogli i dali potporu onima za koje smatraju da su oštećeni.

Gdje leži ključni problem? Problem je u mentalitetu, a mentalitet kakav god da jest gradi se od malih nogu. Dijete je danas dijete, ali ono što je to dijete proživjelo i naučilo danas, sutra će se odraziti na njegovom poslu, u njegovom društvu i na sve ljude oko njega. 'Na mladima svijet ostaje', kaže jedna izreka. Prava ljubav prema djetetu ne znači kupiti mu sve ono što poželi. Odgojiti osobu koja zna što znači poštovati, voljeti, cijeniti sebe i druge, osobu koja zna što su životne vrijednosti, to je pravi uspjeh!

E.L.