Postoje te neke užasne godine kao što je bila devedesetprva. Poginuli, raseljeni, ranjeni, silovane… Nema struje, nema vode, nema škole, zatvoreni smo u skloništa. Srušene kuće, srušene nade, život kakav nam je do jučer bio normalan, kao da se više nikada neće dogoditi. Svi smo ludi, mentalni problemi nam se gomilaju kao gradivo gimnazijalcu, bojimo se sutrašnjice.

Ne rade frizeri, ne rade mesnice, ne rade slastičarne, ne rade okulisti, ne rade kozmetički saloni...,  - puno lakše je nabrojati što radi – trgovine hranom i to je manje-više to. Firme propadaju, radnici dobivaju otkaze, nema posla. Glad sve jače kuca na vrata. Naravno da nema ni turista. Engleski, španjolski, talijanski i francuski rijetki su na ulicama kao dobitci na lotu.

Kao da je to samo po sebi malo, misliš da ne može gore od toga, a onda 24. studenog umre Freddie Mercury. Ima li kraja ovom ludilu, ovoj debilnoj godini, hoće li ovo ikada proći?

Mislio sam da mi se za života nikada neće dogoditi ni približno loša godina kao devedesetprva. Ali, nažalost, bio sam u krivu.

Postoje te neke užasne godine kao što je dvijetisućedvadeseta. Zaraženi, oboljeli, umrli… Nema Wimbledona, nema Olimpijskih igara, nema škole, zatvoreni smo u lockdown. Srušeni bukinzi na AirBnB-iju, spušteni avioni, život kakav nam je do jučer bio normalan, kao da se više nikada neće dogoditi. Svi smo ludi, psihički problemi nam se gomilaju kao šut na bespravnom odlagalištu, bojimo se što će biti sutra.

Ne rade frizeri, ne rade turističke agencije, ne rade slastičarne, ne rade kozmetički saloni, ne rade ugostiteljski objekti – puno lakše je nabrojati što radi – Lidl, Konzum, Pemo i to je manje-više to. Firme propadaju, radnici dobivaju otkaze, nema posla. Glad sve jače kuca na vrata. Naravno da nema turista. Korejski, japanski, njemački i portugalski rijetki su na ulicama kao niske cijene u ljekarnama.

Kao da je to samo po sebi malo, misliš da ne može gore od toga, a onda 25. studenog umre Diego Armando Maradona. Ima li kraja ovom ludilu, ovoj debilnoj godini, hoće li ovo ikada proći?

Odbrojavam dane ovoj užasnoj godini surfajući po Facebooku, a onda naletim na objavu u grupi Pomoć za Dubrovčane. Voditeljica grupe Vesna Tadić pokreće božićnu akciju za siromašne Dubrovčane kako bi im se omogućilo da dostojanstveno provedu blagdane. U svega nekoliko dana javilo se čak petstotinjak Dubrovčana za sudjelovanje u akciji u kojoj će pomoći 18 dubrovačkih obitelji u teškom stanju.

Kao da je to samo po sebi malo, misliš da ne može bolje od ovoga, a onda krajem studenog javi se jedan frizerski salon koji nudi godinu dana besplatnog šišanja za potrebite. Onda se javi još jedan. I još jedan. Pa se ponudi i besplatna masaža. Jedan Dubrovčanin stavlja svoj kombi na raspolaganje za dostavu. Javlja se i mesnica koja besplatno nudi svoje proizvode. Onda evo i besplatnog pregleda kod okulista i besplatnih leća. Sad ulijeće slastičarna koja daje palačinke, pa onda i zubar za dentalni popravak. Jedna osoba nudi ekstenzije trepavica, ali umjesto da se plati njoj, neka novac ide za akciju. Tu je i psihologica koja nudi besplatnu psihološku pomoć u ovim teškim vremenima. Evo sad i jednoga koji ima svoj OPG i daje domaće proizvode. Javlja se i vlasnik fast fooda, kao i pituri koji žele obojati zidove nekome tko to ne može priuštiti. Evo i jedne profesorice koja besplatno daje lekcije iz matematike. Pa još jedna prodavaonica voća i povrća poklanja dva paketa…

Što je ovo, mati mila? Brojni gospodarski subjekti u teškoj su situaciji, ali žele pomoći i to u puno većem obimu nego lanjskih godina kada smo živjeli u izobilju. Još od rata nismo imali ovakav skroman Božić – nema kućica, nema koncerata, nema kafića, neće biti ni dočeka Nove Godine – ali kao da je upravo taj nedostatak božićnog konzumerizma probudio u ljudima one najdivnije osjećaje empatije za svoje bližnje.

Moja teorija – možda je i pogrešna, ne znam – jest da ljudi kada na svojoj koži osjete teškoće lakše razumiju druge u sličnoj ili goroj situaciji. Kada imaš, valjda misliš da i svi drugi imaju. Tek kad nevolje zakucaju na vrata, probudiš suosjećanje i pomogneš onoliko koliko je u tvojoj moći. Takvi smo bili u ratu – nesebično smo dijelili vodu, paštete i mesne doručke – a ova božićna akcija pokazuje da smo takvi i u koroni.

Najteže godine izvlače najbolje iz nas i zato stvari ne treba gledati crno-bijelo. Nije nam godina bila laka, ali ovaj završetak ju je itekako uljepšao. Ako nam teška vremena pomažu da postanemo bolji ljudi – a što je smisao života ako ne pomoći bližnjemu u nevolji – onda vam samo mogu poručiti:

Dragi Dubrovčani, nesretan vam Božić i puno patnje u Novoj Godini!