Mrak ne može protjerati mrak, samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju, samo ljubav to može. Ove poznate misli izgovorio je borac protiv rasizma Martin Luther King prije više od 60 godina u propovijedi o 'voljenju svojih neprijatelja'. S obzirom na to kako rasna pitanja i dalje razdiru  američko društvo, jasno je kako borba za ljudska prava nije neka završena i zaključena  priča, nego tek proces u kojem je napredak postepen i mukotrpan. Hrvatska nema problem s crncima, jer tu ne žive, ali ima s golemom mržnjom koja razdire, ubija, pukom srećom ne i doslovno. Barem zasad. Nitko nije ostao ravnodušan postupkom Danijela Bezuka, ogorčenog dvadesetogodišnjaka, koji je bio opsjednut pucanjem i oružjem. Odrastao je među puškama, snajperima, prigušivačima, tisućama komada streljiva. Pucao je iz puške prema trojici policajca ispred zgrade Vlade, a s pištoljem počinio samoubojstvo. Često je na društvenim mrežama pisao o Srbima, pričao viceve o ubijanju Srba sjekirom, pucanju po Srbima snajperom i bio opsjednut ikonografijom s neizostavnim 'ZDS'. Ujak mu je bio pripadnik HOS-a, poginuo je u Vukovaru 1991., a otac mu je također bivši branitelj. Mediji nisu propustili uz sve ovo izvijestiti kako je obožavao Thompsona pa se u Hrvatskoj s pravom digla hajka kakve to ima veze iz kakve je obitelji napadač dolazio i kakvu muziku sluša. Većina Hrvata sluša Thompsona pa neće uzeti pušku i krenuti pucati po bilo kome. 

Rasti u okruženju kojega je obilježila ratna trauma nije lako, pogotovo ako se radi o transgeneracijskoj traumi i očito prenesenom nasljeđu s obzirom na to kako se radi o mladiću koji se rodio godinama nakon rata. Kad se spoje traumatična prošlost i očito ogorčenje sadašnjim trenutkom i svima onima koji se za to mogu smatrati krivima, rezultat ne čudi.  Zastrašujuće je tog dana bilo gledati stotine poruka podrške napadaču koji bi postao i trostruki ubojica u slučaju da je uspio u svom naumu. Većina Hrvata solidarizirala se s njegovom posljednjom porukom iz koje izvire motiv, a to su očito ogorčenje Državom i Društvom, a za što očito krivi Vladu i političare. Jer uvijek je netko drugi kriv. Hrvati su očajni stanjem u koje im je Domovina zapala, ali ne vide u tome svoju odgovornost. Ne vide koliko mrze dok misle da vole, ne rade dok očekuju da netko drugi radi umjesto njih i koliko tek prešutno odobravaju ono što im uništava budućnost. Ovo je bit priče. Bezuk je samo jedan od milijun ili više njih, koji se usudio napraviti ono što baš svi oni odobravaju. Prvi među jednakima. Tipični prototip hrvatske domovinske revolucije koju su sada  kao i kod svake revolucije u povijesti počela gristi vlastita djeca. Ono što je politika godinama rađala, hranila, stvarala, huškala i odgajala sad ide s puškom protiv onoga tko ga je stvorio. Gdje je kraj? On najvjerojatnije tek dolazi, možda, nakon mukotrpne borbe, ali je potrebno jasnije shvatiti gdje je bio početak. 

Žrtva uvijek ima ime, baš kao i zločinac. O žrtvama i zločincima normalan, pošten, pa može se reći i religiozan čovjek, onaj tko doista vjeruje u dobro i u tom duhu živi i odgaja djecu, ima jasan stav. Ne postoji normalan čovjek koji će slaviti zločine, umanjiti žrtvu, o kojoj god se strani radilo. S druge strane, previše je nenormalnih ljudi kojima je žrtva opravdana, ako je 'njihova', baš kao i zločini ako su 'naši'. Najgora vrsta nenormalnih ljudi su oni kojima su bilo čiji zločinci istovremeno i heroji. Baš kao i oni nenormalni s neke druge strane kojima su naši najveći zločinci istovremeno i njihovi najveći heroji i tako u nedogled. A ovih najgorih u Hrvatskoj, sudeći prema reakcijama na teroristički čin i pokušaj trostrukog ubojstva koje je počinio mladi Bezuk je toliko da je stanje alarmantno. Eskalirat će kad, tad. Bit će previše žrtava, jer je previše onih koji ne razaznaju žrtvu, a zločinci su im heroji. Naravno, cijela ova teorija vrijedi za sve ratove unazad do danas i nema pomaka. Dok isti narod nema isti stav o tome da je žrtva - žrtva, o kojoj god da se nacionalnosti radilo, da je zločin - zločin tko god ga počinio i da zločinac ne može i ne smije biti heroj,  taj narod nema šansu. I za to mu nitko nije kriv, pogotovo ne oni na Markovom trgu, koje sam bira. Hrvatski problem nisu političari, koji su sada meta, nego upravo svi ovi koji slave pucanje na one koje su sami birali i koji su upravo onakvi kakvi misle da trebali biti kako bi ih ovi i dalje birali. 

Njima, tim stotinama državljana Hrvatske koji su ovih dana masovno slavili pokušaj ubojstva i teroristički čin treba objasniti neke osnove. Nitko nema pravo pucati! Ogorčenje Vladom i političarima iskazuje se na izborima, prosvjedima protiv konkretnih poteza, aktivizmom, traženjem bolje politike. Inzistiranjem na tim ciljevima, a ne pucanjem. Političari u kampanjama uvijek govore ono što želi čuti rulja koja bira. U Hrvatskoj jedine teme o kojima se priča od izbora do izbora su ideološke. Žrtve, heroji, zločini i zločinci. I onda se oni koji slave samo te teme i samo radi njih biraju što biraju, dok političari samo radi njih to pričaju i pričaju, sjete primijetiti kako je sve katastrofa i krenu pucati. To je suština. Postoji još jedna skupina koja itekako zaslužuje da im netko objasni osnove. Pobunili su se takozvani hrvatski desničari, ljubitelji Thompsona i pozdrava 'Za dom spremni' što se ova ikonografija vezuje uz lik mladog zločinca, jer je kao potpuno nevažno što on sluša i što o kojem pozdravu misli. Nažalost nije. U Hrvatskoj je posljednjih godina prejaka radikalna revolucija kojoj je cilj falsificirati povijesti, rezultate ratova, huškati, širiti mržnju pod krinkom takozvane ljubavi. Prema Domovini?! Ne! Domovina se ne može voljeti mržnjom. Ovakav mrak u kojega zapadamo ne može se rasvijetliti mrakom, zato je vrijeme konačno govoriti jasno i glasno, bez straha, samo istinu. Mnogi, čak i normalni ljudi ne razumiju gdje se rađa problem koji Hrvatima otima normalnu budućnost, ali je nakon napada pred vlastitom pragom to počela shvaćati službena politika. Andrej Plenković za mržnju u društvu optužio je radikalnu desnicu, od koje se ograđuje, ali to je tek početak. On, baš kao i svi političari, lijevi i desni moraju shvatiti i govoriti istinu na onoj iskonskoj razini gdje se rađa mržnja, koju se predugo podvaljuje kao ljubav prema Domovini.

A istina je da je sporni pozdrav službeni poklič nikad službene i nikad priznate, zločinačke, totalitarne i fašističke NDH koja je trgovala hrvatskim teritorijem, ubijala ljude i donosila rasne zakone. To je stav koji je zauzela kompletna međunarodna zajednica. I to nema nikakve veze s nekim drugim režimima i njihovim zločinima, koji opet imaju svoje ime i nemaju opravdanje. Barem ne kod normalnih ljudi. HOS je ratna postrojba u čije je obilježje uvršten sporni pozdrav, koji samim time ima drugačije konotacije. Ali onaj tko namjerno ističe HOS-ova obilježja, samo da bi  isticao pozdrav, ništa ne razumije, niti je za ikakvu normalnu Hrvatsku spreman. Takav čovjek prečesto, a vidjelo se i ovih dana -  mrzi. Mladić rođen kasnih devedesetih bio je opsjednut ubijanjem Srba, sudeći prema tome što je na svom profilu imao više takvih objava. Gomila Hrvata razmišlja isto tako kao i on, zato ga opravdavaju. Hrvatima nema ništa sporno u pozdravu uz koji su se ubijali ljudi druge nacionalnosti, samo zato što su druge nacionalnosti, jer im ni u toj činjenici nema ništa sporno. Njima je normalno ubiti Srbe ili Židove. Da je to normalno razmišljanje često im sugeriraju političari, oni na koje na kraju zapucaju, baš kao i Crkva. Takvim ljudima nužno je objasniti, nekako da konačno shvate, da je Bog stvorio čovjeka. Ne Hrvata, baš kao ni Nijemca, Židova, Srbina, bijelca ili crnca, nego čovjeka. Svi su ti ljudi pred Bogom isti i jednako vrijedni. Ne može se odgajati djecu uz uvjerenje da je u redu ubiti nekoga drugoga, samo zato što je Srbin, Židov ili crne rase, a očekivati da  taj odraste u čovjeka koji zna da je ubiti grijeh. Jedan od najpoznatijih govora svih vremena bio je onaj Martina Luthera Kinga o tome kako sanja da će njegova djeca jednoga dana živjeti u naciji koja ih neće vrednovati po boji njihove kože, nego po osobnosti karaktera.  Svaki normalni Hrvat trebao bi sanjati da će jednoga dana živjeti u naciji koja neće slaviti bilo koje zločine i ubijanje, niti će za njih tražiti opravdanje. Na taj put treba krenuti od sebe. Bez trunke mržnje, a time i bez kapi opravdanja za bilo koji zločin. Ratni, tuđi, svoj ili ovih dana njegov. Ubiti je grijeh. Mržnjom se ne može voljeti ništa pa ni Domovina. Tek kad to shvatimo, moći ćemo možda sanjati još i neko bolje društvo ekonomskog blagostanja, poštenije politike i sigurnije budućnosti. Društvo u kojem odrastaju djeca okružena porukama mira i ljubavi, a ne djeca okružena mržnjom i oružjem.