Portal Gradonačelnik.hr, Hanza Medija i agencija Ipsos, čitali ste o tome, proveli su višemjesečno istraživanje kako bi pokušali doći do zaključka gdje se u Hrvatskoj najbolje živi. Tako je u konkurenciji velikih gradova Dubrovnik osvojio prvo mjesto, kao grad s najboljom kvalitetom života. No, je li to zaista tako kako pokazuju rezultati? Pokušat ćemo ovim tekstom doći do odgovora tko su ti sretnici iz Dubrovnika i što im je sve potrebno u životu da ostvare hygge - dansko hipstersko blagostanje.

NEKRETNINE

Naravno priča u Dubrovniku počinje i završava s nekretninama. Svi oni koji nisu uspjeli naslijediti kuću, zemlju, stan… već su na ovom koraku izbačeni iz naše potrage za profilom sretnog Dubrovčanina. Ako si u ovom gradu podstanar automatski ne možeš biti sretan čak ni ako se zoveš Srećko. Srećko, naime, živi u vlažnoj garaži bez prozora zajedno s buhama, grinjama i gljivicama, a to zadovoljstvo mjesečno plaća 3500 kuna, ponekad i više. Čak i ako u tu važnu garažu, dovede vlažnu žensku, pa ga njoj stavi u garažu, svejedno naš Srećko nije sretan čovjek – svakog prvog u mjesecu, na dan kada teško stečenu paru nosi lijenoj gazdarici, upali Zlatka Pejakovića koji je još onomad sastavio pjesmu o dubrovačkim podstanarima:

…Nesretnik sam od rođenja, čija me to ruka proklela

Sve garaže prošo, svuda bio, što imao, potrošio…

DJECA

To smo znači riješili – iz naše potrage za profilom sretnog Dubrovčanina ispadaju svi luzeri kojima mama, tata, baba i djed nisu ostavili stanove i kuće. No, što je s Dubrovčanima koji imaju djecu? Jesu li dubrovački roditelji sretni ili nesretni?

Ako nekome u ovome gradu treba podignuti spomenik u natprirodnoj veličini to su talijanski vlasnici Hotela Park. Više su oni napravili za građane Dubrovnika od svih građana Dubrovnika zajedno. Ničim izazvani, ti su Talijani dopustili dubrovačkoj djeci da se igraju na njihovoj zemlji. Da su ti Talijani imalo normalni ljudi kao ostala većina, oni bi lijepo podmazali koga treba podmazati, pa bi taj podmazani u GUP-u prenamijenio tu njihovu ledinu u T zonu, pa bi na toj zoni T, niknuo turističko-apartmanski objekt u obliku slova T, pa dubrovačka djeca više ne bi imala nijedno, doslovno nijedno mjesto za igru. Često se znaju čuti negativni komentari na današnju djecu da su stalno u kući ispred Play Stationa i da se uopće ne igraju vani. A gdje to da se, molim vas lijepo, ta djeca zabave? Sve zelene pojaseve u gradu smo preizgradili, nijedno novo igralište nije se napravilo još od prošlog stoljeća, a auta je milijun. Djeca imaju minimalno prostora za igru, pa da ih roditelji uopće izvedu iz kuće, moraju ih voditi na neke aktivnosti.

Naravno, te aktivnosti trebaju platiti, a da dođu do tamo, neminovno će upasti u prometnu gužvu, posebno za kišnih dana. Naravno tu je i vječiti problem parkiranja, pa je jasno k'o dan da je na kraju tog jasnog dana, potpuno jasno da je Jasna umorna k'o pas – koji by the way uopće nije umoran, jer ga tek sad Jasna treba prošetati – pa kad se Jasna vrati iz pseće šetnje, iscrpljena je k'o nacistički vojnik u Staljingradu. Što s ovim pasjim životom hoćemo reći? Jasno je to k'o Jasna Zlokić - zlo(kić) je roditelju od umora i iscrpljenosti, pa je normalno da je nesretan. Jasna, kad je bila mala, igrala se po čitave dane na zelenom pojasu ispred zgrade, njena majka bi, koliko ju je rijetko viđala u kući, tu i tamo zaboravila da uopće ima dijete, a današnji roditelj mora zabavljati svog potomka, jer se ovaj ne može igrati s vršnjacima po igralištima ispred kuće, iako je skroz normalno i poželjno da se djeca socijalnim vještinama uče međusobno.

Pošto je Dubrovnik ponosni vlasnik titule Grad – neprijatelj djece, skroz je jasno da Jasna i svaki ostali roditelj u ovom gradu, uključujući i one s apartmanima, ne može biti sretan i da ispada iz naše potrage.

BOLEST

Jasno je k'o britki stavovi Mame Jasne da tamo gdje je bolest nema sreće. Međutim, u Dubrovniku će vam i najmanja zdravstvena glupost pričinjati najveću medicinsku nemogućnost. Recimo, mene nekoliko mjeseci muči hernija diska. Još uvijek nisam bio u doktora. Došao ja na onaj šalter Centralno naručivanje pacijenata, a ljubazna službenica mi kaže:

-Je li OK da vas doktor pregleda na Veliki petak 2032. u 10 sati ujutro?

-2032. ste rekli?

-Da, 2032. Malo je daleko, ali nažalost nemamo baš dovoljno doktora za fizikalne terapije. Ustvari, imamo jednog jedinog.

-Čekajte samo da provjerim sa ženom imamo li što zakazano za Veliki petak u deset ujutro 2032.

-Samo vi provjerite, nije preša. Ako netko može čekati, onda su to bolovi u kralježnici – kaže simpatična zaposlenica Opće bolnice Dubrovnik.

-Evo kaže žena da ćemo tad ja i ona najvjerojatnije biti pod pločom na groblju, pa slobodno vi zakažite taj termin, nemam nikakvih drugih obaveza.

Jebiga, da riješim ova moja bolna leđa, morat ću se isprsit u privatnika. Idem u Jarka, on slovi za sjajnoga.

-Je li OK da vas Jarak pregleda na Dušni dan 2022.?

-Ma može, nadam se da će mi duša još uvijek biti tuda negdje.

Eto takva je situacija u Dubrovniku s boleštinama. Ne samo da moraš čekati u Bolnici, nego i u privatnika. Hoćeš čovjeku dati pare, a on nema vremena da ti te pare uzme. Nevjerojatno je koliko fali doktora u Dubrovniku, a tu se opet vraćamo na priču o nekretninama. Pa nije nijedan liječnik lud da dođe raditi u Grad kad mora spavati u onoj vlažnoj garaži? Nakon pola godine spavanja s cimericama gljivicama i našem bi doktoru trebao doktor.

-Doktore, je li ok da vas specijalist pregleda na Duhove 2042.?

Zaključak je taj, da ako u Dubrovniku imate i najmanju moguću zdravstvenu smetnju, vi ste nesretan čovjek i ispadate iz naše utrke za dubrovačkog sretnika.

MOTOR, AUTO, BROD…

Uf, sva ta lijepa materija poput Ferrarija, Super Dukea, jahte… čovjeka čini sretnima barem dva, tri dana dok se ne navikne. Međutim, problem s Kawasaki Ninjom je da to nije Obodin frižider. Prije ili kasnije, u stvari - prije prije, nego kasnije - Kawasaki će se pokvariti kao da je jogurt. Danas su na cijeni inženjeri koji znaju proizvesti motor da se ne kvari točno koliko traje garancija, znači tri godine. Ako se motor ili auto pokvare malo poslije isteka garancije, naš će inženjer dobiti veliki bonus, no ako je slučajno napravio motor ili auto koji se ne kvari dugi niz godina, vlasnici Toyote ili Suzukija će ga proklinjati i dati mu otkaz: „Ajde budalo negdje drugo, pa tamo radi motore koji se ne kvare“. Naravno, da će vam kao vlasniku vozila uskoro mehaničar postati najbolji prijatelj.

-Je li ok da dovedete motor na Tijelovo 2028.? – reći će vam Pendo.

-Čekajte, samo da provjerim s ženom hoću li na Tijelovo 2028. još imati tijelo, ili ću već biti prah i pepeo!

-Onda možda bolje da vas naručim na Pepelnicu 2028. – reći će vam stari zajebant Pendo.

Ne samo da u Dubrovniku nema dovoljno doktora, nego nema ni dovoljno meštara, ni dovoljno ičega – za bilo kakav šoping treba ići u Split. Zašto bi ljudi išta radili kada mogu iznajmljivati apartmane?

ZAKLJUČAK

Tko je, znači, sretan u Dubrovniku? Tko su te osobe, kakav je njihov profil?

To su ukratko, ljudi koji imaju nekretnine i nemaju djecu, imaju nekretnine i nemaju bolest, imaju nekretnine i nemaju vozilo, imaju nekretnine i nemaju plovilo, imaju nekretnine i nemaju druge nikakve potrebe, pa čak ni jesti zdravo i domaće, jer se u Dubrovniku i okolici, gotovo nitko, možda jedino Matko iz Župe bavi ekološkim uzgojem. Što ćeš saditi pomadore kad možeš iznajmljivati zemlju za šatore slavonskim radnicima? Vodu nismo spomenuli? Ah da, podrazumijeva se da kad pada kiša da u gradu nema vode.

Pa daj da napokon odgovorimo tko su ti srećkovići u najsretnijem gradu Hrvatske? Tko su ti ljudi, gdje ih se može sresti? To je u Dubrovniku uglavnom Niko. Znači ni'ko je u Dubrovniku sretan, svi ostali su uglavnom više-manje nesretni.