I baš to lijepo govori o tegobnoj demokraciji u koju smo nespremni upali, a funkcioniramo kako možemo i umijemo. Konkretno, osim liste HDZ-a i Srđ je Grad koje su takve kakve jesu, dakle za one koji te politike ne cijene - neprivlačne, ali sasvim u gabaritima politika koje se komuniciraju, dojam je da se na liste išlo uglavnom dva sistema.

Prvi je kao po kazni. Dakle, očito su se zvali prijatelji i poznanici da se bude na listi, zivkale su se "male od tetke" da upotpune liste, što lijepo govori kolika je apatija kod građana, kojima nikakav prestiž nije biti na kandidacijskim listama. Čak se ne može reći da su se se molili viđeniji građani (makar po dubrovačkim standardima, kakvi su takvi su, ali što možemo, moramo im priznati da neke glasove mogu donijeti), već se radi o ljudima koji su možda dragi, možda pošteni, ali ne mogu sebi organizirati ni vikend, a kamoli skupiti deset ljudi da glasa za njih.

Drugi sistem? Našalit ćemo pa reći da je dojam da se regrutiralo iz kakvog isturenog odjela bolnice Vrapče i tu se ne radi o famoznom Roku karičaru ili nekome poput tog ludog Vuca koji piša po javnom nasadu ne bi li skrenuo pozornost sakate rulje - ovdje se radi o listama parlamentarnih stranaka, kao i onih za koje se očekuje da će ući u Gradsko vijeće.

I ustvari, ovi pandemijski izbori bilanca su onoga što živimo.

Hrvatima je dakle uz kult rata, s kojim sve počinje i završava, najdraža igračka demokracija, koja je po svom osnovnom materijalu strpljiva pa sirota sve na sebe prima, ma koliko da je se toljagom ubija u pojam...  Sakata sestra demokracije jest delegatski sistem. E, tu smo velemajstori uma Garija Kasparova.

A taj delegatski sistem doživljava sindrom obrnutog kalendara. Općenito, problem je to u mnogim društveno-političkim poljima. Recimo, prije dvadesetak godina nemoguće bi bilo zamisliti da policija ne reagira dok prati huligane, kao što bi nemoguće bilo da se u dvije kolone ide u Vukovar, nemoguće bi bilo da premijer o dugu veledrogerijama kazuje kao da su one za njega krive, ali ne država...

Sve to u Hrvatskoj ide prema goremu. I desni i lijevi, neprosvijećeni i pametni, oporba i vlast, sve kao da poprima istu poluljudsku tvar, ono nešto vječno zakržljalo, poput dječaka koji i dalje jede ptičja govna, zaostao u procesima retrogradnim koji naposljetku re-ruraliziraju kompletno društvo.

Poučak obrnutoga tako je zahvatio i izbore. Gdje više nije čast biti gradski vijećnik, već je to nešto od čega se bježi,  gdje rado idu tek ludi ili malo manje ludi. 

E pa kako onda HDZ tako dobro stoji? Zašto je čast biti na listi HDZ-a? U toj činjenici iskaz je problema.

Naprosto jer smo uvijek išli prema jednostranačju, zvalo se ono HDZ ili SDP. HDZ je tu samo kodno ime, može to biti i SDP jednako, kao što može biti i Partija. Stoga, kao što su duple kolone ili uličarski rječnik predsjednika i premijera bile nemoguće prije dvadesetak godina, tako sada ispada i kako je ono s ovim ili onim kako se to govorilo festivalima demokracije bila  laž.

Nekakva šesteročlana koalicija različitih interesa, drugosiječanjski izbori, Mirela Holy s marihuanom, HSS Jože Pankretića, pretučeni Vlado Gotovac... sve to gubi utakmicu, idemo prema onome što je uvijek bilo jasno, prema prirodnom staništu Hrvata, a to je jedna, samo jedna snažna stranka, pokret kao prirodno mjesto svih Hrvata.

Ali tu smo gdje jesmo na početku treće dekade XXI stoljeća, ali valjda drugačije nije niti moglo, pogotovo među vijećničkim klupama, gdje se ionako i ne pita za obraz ili pamet. A evo niti za mentalno stanje.