Na brojke je u zadnje vrijeme potrošena gomila tinte, sukus priče je kako prosvjetari traže povećanje koeficijenta za 6,11 posto kako bi se njihova plaća povisila u odnosu na druge, dok im je premijer svoj paket mjera predstavio "povećanjem plaće od 10,4 posto". Nekakvo opće mnijenje je da premijer sad stvari prelijeva iz šupljega u prazno, jer kako su to nazvali sindikalisti, ovaj prijedlog je povećanje plaće od četiri posto.

No, ipak sad brojke na stranu. 

Svaka pobuna prema državi, pogotovo na ovim prostorima gdje je država osnovni izvor nejednakosti, zaslužuje palac prema gore, jer tu se uistinu ne radi samo o većim plaćama, već o dostojanstvu, o stavu kako se više neće trpiti ono što se godinama trpi.

Ipak, dojam je ovdje, kako i štrajkaši "de facto" idu u borbu protiv države s načelima države. Dakle, s načelima nepopustljivosti i rigidnosti, što se uostalom lijepo vidjelo i na prosvjedu u ponedjeljak, gdje je masa bila masa, kako to već ide, uz istrenirane pjesmice i dobro uvježbane parole samopromotora nabreklih žila na čelu. I taj svijet ima svoje zakonitosti, svoje odabrane, svoje izopćenike - kao što ih ima svaki kolektiv, uostalom.

I sad Vlada dodaje i oduzima po koji postotak, pak učitelji bivaju sve uporniji, pa dolazi do igre skrivača, gdje svaka strana ulazi u pregovore s unaprijed određenim rečenicama. Vlada još i pokazuje nekakve oblike fluidnosti u cijeloj priči, no nastavnici potpomognuti dobro uhljebljenim sindikalistima baš i ne. Rezultat je onda takav kakav imamo.

Svi oni, ma koliko god voljeli atmosferu "katastrofičnosti" i zajedništva koje se u tim situacijama iskazuje po zbornicama, trebali bi ipak znati i kako je kraj godine, i kako je teško udovoljiti svim zahtjevima koje su bacili na stol Vladi Republike Hrvatske, isto kao što se ne može kupiti zadnjega u mjesecu, ono što se može kupiti prvoga u mjesecu.

Istina jest da je država postigla to da je vrijeme romantizma i nježnosti u prosvjeti postalo davni umrli pluskvamperfekt s humanošću na kapaljku, gdje su učitelji i profesori postali tek zubati balast na vašaru državnog budžeta.  

Ali, treba znati da tako nije samo njima. 

Ovo je zemlja s mizernim ekonomskim ostvarenjima gdje je izopačena privatizacija ostavila neizbrisive tragove koja je uništila sadašnjost i ukrala budućnost. Jasno, ako ne žele praviti hamburgere, nastavnici i učitelji su na stranom tržištu rada zbog jezika bezvrijedni, pa i ne mogu put pod noge, već mogu samo pitati i tražiti ono što im pripada. 

Trebalo bi ipak znati da niti drugima nije bolje. Nikome nije bolje, osim eventualno manje je gore, pa bi se barem u tuzi općenito nezavidnog stanja trebalo solidarizirati, jer djeca zbog kojih su oni tu ne razumiju grubu igru odraslih, s bilo koje strane ona da dolazi.