Danas bi bio Dan mladosti, dan kad se slavio Titov rođendan i to na način da se vođi nosila štafeta, gdje ćeš veće odanosti režimu? Upravo u onome što je bilo te onome što je danas, dakle u preobrazbi od tekovina revolucija do digniteta Domovinskog rata, od partije do klera, samoupravljanja do famoznih pretvorbi ukratko komunističke larve do mesnatog, masnog nacionalističkog punoglavca, lijepo se ogledava kroz Dan mladosti gdje se skriva i široko lice hipokrizije koja se živi.

Krajem osamdesetih tako su se održavale zadnje štafete. Slovenci su još tu dobro shvatili stvari, ismijavali su se sa štafetom, na zadnjoj su oslikali i osam kapljica krvi s oskvrnjenom petokrakom kao simbol raspada koji će uslijediti. Čista umjetnost.

U Dubrovniku je to išlo sporije, kao što obično na duhovnoj periferiji ide sporije, Dubrovnik očito do samog kraja ostaje vjeran svojim političkim patronima pa je tih godina bila to svečano veselje za "staro i mlado" u kojem su sudjelovali i akteri današnjeg društvenog života, sve ustvari generacije da pripomognu širenju bratstva među narodima i narodnostima,

A, eto nije prošao niti jedan olimpijski ciklus, kad su ponovo gradovi postali domaćinima skupova, ovoga puta onih hrvatsko-nacionalisitičkih predznaka.
I zaista kao da se ništa nije promijenilo.

Sad se lako smijati štafeti mladosti kao simbolu jedne gluposti, unatoč tome što je to vrijeme bilo kudikamo intrigantnije od ovoga danas u svojim intelektualnim i socijalnim potencijama, međutim ovdje nije riječ o palici kao palici, već u ljudima konvertitima.

Naime, oni koji su s podmijehom gledali na njezinu cirkulaciju, općenito su ostali ravnodušni i nakon njezinog ukidanja, kao što su bili i za vrijeme besmisla njezinog postojanja. Ali poanta je dakako na onima koji su u to vrijeme znali da su kaputi značajni modni detalji, da ih je lako okrenuti pa je začas boja promijenjena, oni koji su žestoko slavili nekadašnji sistem, slave i današnji sistem, dok onaj tko nije bio spreman na to, njemu je prijetila vozna karta, općenito samo za jedan smjer, dok progonitelji postali su bič božji.

Sad kad se gleda na taj fenomen u kontekstu strasti i prijezira u jednoj te istoj izrezbarenoj palici, dolazimo do fenomena onoga što je bilo i onoga što je danas, tuđmanizma i titoizma, do dvije nijanse iste boje diktatorstva.

Zato protagoniste današnje politike nije teško zamisliti kako u sivim odijelima gase čik cigareta nekakve 1978. godine, kao što one sjene ljudi u toru, dakle idolopoklonike sistema imamo danas kao i onda, jer tu generalno i postoje samo orgijanja uz kolektive, čista stvar dodvornička, dok zaokreti i preokreti služe tek za "pogađanje" pobjedničke note.

Šteta da se tu sada, kao i onda, prije 30, 40 ili 50 godina, gubi snaga razlike. U pogledu drugoga, pogledu sa strane, odnosu prema dvojbama i dilemama, istina je tu samo jedna pa zato ima tu prostora samo za jedan rat, za jedan sistem, jednog vođu, a onaj tko želi prosperirati mora mu pripada.

Stvar sasvim protuprosvijećena, naroda u svojoj naravi očito sluganskog.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije