Eto, nema tome dugo, pisao sam o prometu i agresivnim vozačima i kao jedan od primjera sam istaknuo motoriste koji, bez ikakvih skrupula, prelaze preko „pune crte“ u suprotnu traku. Očekivajući da će se vozači iz suprotnog smjera sklanjati pred njima. Evo, niti mjesec dana nakon tog članka dogodila se tragedija na magistrali gdje je jedan naš sugrađanin, izgleda prema dostupnim informacijama, baš iz tog razloga izgubio svoj mladi život.

Pisao sam i o velikim brzinama kojima se vozi našom ionako jadnom magistralom, pa je – malo nakon toga – mlada Albanka defakto ubila dvoje djece – sestru i brata – na Ratcu. Možete mislit koliko je zbog toga savjest peče kad, čuje se, naručuje svako malo frizerku da joj u dubrovačkom zatvoru ugradi tzv. ekstenzije u kosu.

Jedna od tema o kojoj sam pisao je i južna padina Srđa. Govorio sam o izgledu te padine, šumi, požarima koji su je poharali nebrojeno puta u prošlosti. I, na neki način, kao da sam svojim njorganjem kalamitavao ovo što se danas dogodilo.

Nisam novinar-reporter, nisam više u godinama da sjednem na motor ili u auto pa da idem na „lice mjesta“, ali čujem od susjeda da je i jedna kuća na Bosanci bila ugrožena. Čujem i vidim kanadere kako lete i pokušavaju spasiti stvar.

Naravno, odmah čujem i teorije zavjere. Da je planulo u isto vrijeme na 4-5 mjesta, da je netko namjerno podmetnuo požar. Pa onda čujem da je požar izazvao opušak koji je netko bacio iz auta. Ponovit ću ono što sam u mojem prethodnom članku napisao – u vrijeme moje mladosti su dežurni krivci bili Talijani. Čim bi izbio požar na Srđu, svi bi pričali da su požar podmetnuli Talijani da nam upropaste sezonu i da gosti pođu u Italiju umjesto u nas.

Moj je prethodni članak bio motiviran isključivo mojom ljubavi prema Srđu, krasnim sjećanjima iz djetinstva, ali nažalost, ovo se je jednom moralo dogodit.

Zapuštena šuma, alepski bor od kojeg nema nikakve koristi, nikakva protupožarna zaštita. Nebriga i nered! Kad se na to nadodaju klimatske promjene, enormno povećanje temperatura, onda se ništa drugo i nije moglo očekivat. Da nije danas, planulo bi sutra. Ili za mjesec dana! Ili dogodine!

Tuga me hvata sutra poć na Gradac pa pogledat rezultat ovoga požara. A, taj izgorjeli krajobraz ćemo gledat još ohoho godina. I bojim se da nećemo ništa iz toga naučit.

Naježim se kad samo promislim na Lokrum i Petku. Valjda neće i tamo?  

Njorgalo