ŠTO UČINITI NA SRĐU? Naš sugrađanin dao zanimljive ideje: 'Svjetski gradovi se ponose svojim brežuljcima'
Ipak, da odma raskjaram, naslov ovoga članka se ne odnosi na pokret ili stranku, ili kako se već naziva, grupa ljudi koja se politički organizirala i zastupa svoje političke stavove sa kojima se mnogi od nas – ponekad više a ponekad manje – slažu. Ovo nije priča o njima.
Ovo je priča o Srđu, tome biseru nama poviše glave, koji stoji tako i gleda na nas doli. Bolje rečeno, ovo je priča više o onoj južnoj strani Srđa, onoj koju najviše gledamo, a o kojoj se najmanje piše i o kojoj se nažalost najmanje vodi računa.
Pa kako se ta južna strana našega Srđa kroz povijest mijenjala? U odnosu na njegov izgled kako ga je Bog stvorio, prva promjena zabilježena je na onoj čuvenoj slici nepoznatog autora od prije velike trešnje na kojoj se vidi da je na vrhu brda bila sagrađena crkva svetoga Srđa. Na toj slici vidi se da je osim crkve svetoga Srđa na vrhu još jedan manji objekat izgrađen ispod te crkve, prema Gradu. Iako sam se na Srđ penjao pješke stotinama puta u životu ne sjećam se da sam ikad vidio tragove tog objekta ispod vrha Srđa. Možda se o tome nešto i zna ali ja u literaturi nikad nisam naišo na neki spomen o tome objektu. Ali, nijesam ja neka sveznalica.
Stara slika Dubrovnika prije velike trešnje
Francuske okupatorske vlasti su srušile crkvu svetoga Srđa na vrhu brda i izgradile tvrđavu Imperial, a – čini mi se – da iz toga vremena potječe i gradnja vijugave cik-cak staze od podnožja brda sve do tvrđave.
Slijedeća intervencija u izgled južne strane Srđa bilo je postavljanje križa na vrhu, između dva svjetska rata, i u tu je svrhu sa Hvara u Dubrovnik preselio kamenoklesar koji je bio vičan tako složenim radovima. Ne bi nikad pogodili kako se prezivao. Prezivao se Plenković i sa familjom je živio na Konalu! Da, da, istina je. Čovjek je zarađivao kruh sa svih svojih deset prstiju i bio znalac svoga zanata.
Dakako, prednju su stranu Srđa još „ukrasili“ i dalekovodi, pa se zatim na samoj tvrđavi sagradio i objekat/kuća za odašiljače i veze te danas vidljivi toranj u obliku antene. U vezi toga se sjećam ko da je danas bilo da smo, ko mulci, jednom na setemanu uveče iz zafrkancije znali slušat vijesti na Radio Tirani, na našemu jeziku, jer su u tim vijestima izgovarane takve ludorije koje se nisu mogle čut ni u najboljim komedijama onoga vremena. Tako su u vezi izgradnje ovoga našega tornja/antene izvijestili da se iznad Dubrovnika gradi raketni centar ondašnje jugoslavenske vojske i da su rakete izravno usmjerene na Albaniju. Za popišat se!
Onda je došo kraj šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je prednja strana Srđa dodatno „ukrašena“ stupom za žičaru koji još postoji, a na vrhu Srđa je izgrađena gornja postaja te iste žičare.
Današnja slika južne padine Srđa
PUBLICITET
Naš je Srđ puno puta bio tema u medijima. Ali, nikad kroz svoju povijest ko zadnjih godina. Dakako, golf je tema koja je proizvela kartice i kartice teksta u svim novinama. Bilo lokalnim ili nacionalnim.
Bilo je normalno što o tome pišu ili govore, bilo za ili protiv, lokalni mediji. Radi se o našemu „đardinu“. Ali, nikad mi nije bilo jasno zašto smo trpjeli – bez obzira što su pisali – da se o tome uopće oglašavaju nacionalni mediji. Što se to njih tiče? Pa da nam oni zapjenjeno „drže govor“ o tome. Neka se drže svoga kraja i svojih poslova. Ko da nama treba tuđa pamet? Para da su isisali svu pamet ovoga svijeta pa nama trebaju govorit što je nama pametno, a što nije. Ali, vratimo se na temu.
Južna strana Srđa je bila jako medijski iskorištena krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je postavljena prva žičara, što je u ono vrijeme bilo pravo čudo. Mirakul!
Nažalost, ostalo vrijeme je južna padina Srđa bila medijski poznata samo po ljetnim katastrofalnim požarima svako nekoliko godina kad bi temeljito izgorila i onda se redovito čulo među narodom da „oni kurvini sinovi Talijani podmeću požare“ samo da poćeraju naše turiste i privuku ih u sebe. To je bila redovita teorija zavjere koja se širila jednako ko i požar po maestralu. I onda bi pet-šest godina gledali Srđ crne boje dok se opet zelenilo ne bi pomalo promolilo iz kamena. A, kad se malo bolje pogleda, sve je to bio naš vlastiti nemar i nerad. I danas protupožarna zaštita jednostavno ne postoji i sastoji se od one mantre „Bože pomozi“. A baš se Srđ opet lijepo zazelenio.
KAKO JE NEKAD BILO
Kad se danas sjetim ranog djetinstva vazda su nas roditelji rado puštali da se idemo igrat u Srđ. Onda bi se skupila nas balica, uzeli bi sa sobom temperine i takoreći bi trčeći išli uzbrdo. Krenuli bi ili od tadašnje gostione poviše magistrale (danas zapuštena kuća na samom istočnom ulazu u grad) ili iza Betine kuće koja danas više ne postoji jer je srušena kad se gradila petlja poviše Ilijine Glavice. I onda putem uzbrdo. Usput bi odabrali kakvu zgodnu granu sa pravilnim rašljama i ubrali je temperinom za učinit praćku. Put je bio cijelom trasom lijepo podzidan. Sve do vrha Srđa se komodno tim putem moglo proć Fićom samo da se neđe moglo na taj put pristupit autom. Dijelom toga puta se išlo i hitat tiće, a neđe na pola puta do vrha se odvajo jedan puteljak prema Bosanci jer su se tići tamo najbolje hitali. A, posebno bi bilo lijepo poć u Srđ kad bi palo ono malo snijega svako 5-6 godina. One slike šume pod par centimetara snijega i pogled na bijele krovove Grada su ostale zauvijek memorirane neđe u moždanima. Znam-znam, današnjoj je mladosti ljepše gledat u mobitel, lap-top i slične naprave.
Kadikad smo se pokušavali popet i sa toga puta prema zapadu, stanputicama i bez ikakve staze, po onim hridinama koje su vidljive i danas iz Grada prema Nuncijati, ali nikad nijesmo uspjeli. Vazda bi se doma vratili izgrebanih ruka i noga od drače i razočarani, ali i uvjereni da ćemo se drugi put sigurno nekako probit do Nuncijate.
A KAKO JE DANAS
Dakako da danas više ne idem brat rašlje za činit praćke i ne nosim temperin sa sobom. Kadikad prošećem magistralom i više se ne penjem baš do vrha Srđa. Ali, kad prošećete magistralom od Nuncijate prema istoku, prvo što vidite je jedan srušeni dalekovod otprilike poviše depozita u Šipčinama. Zašto ga niko ne skloni? Nije valjda ničiji?
Pa kad idete dalje, dođete do „petlje“ i vidite da je tu improviziran početak staze za penjanje pješke na Srđ. Sve više domaćeg svijeta, ali i stranaca, se hoće pješke popet na Srđ i to je polazna točka. I to je za svaku pohvalu da se ljudi radi dobroga zdravlja hoće kretat u prirodi. Kad krenete tim putem uzbrdo, u prvih tristo, četrsto metara ima dijelova puta koji samo koze i jarci mogu sa lakoćom prijeći. Pitam se može li se tu uredit neka jednostavna brdska staza ili stvarno ljudi moraju na pojedinim mjestima ić' skoro četveronoške da bi se dohvatili one nekadašnje staze/puta?
Kad se konačno uhitite toga vijugavog puta uzbrdo tek onda vidite svu nebrigu i nemar. Da se radi o stazi koja se uopće ne koristi ja bi to razumio. Ali, koristi se masovno. Ako ne vjerujete, pogledajte iz Grada kroz cijeli topli dio godine koliko se šetača tamo kreće. Dnevno na desetke i stotine. Čak uveče možete vidjet svijetla mobitela onih koji se sa Srđa pješke spuštaju nizbrdo. Pa i Križni put ide tom stazom. A, taj put je na toliko mjesta urušen tako da se jedva prolazi i neko nepažljiv će jednostavno propasti i teško se ozlijedit, da ne rečem poginut. Sav materijal koji se urušio se ionako nalazi odma tu, na licu mjesta. Ne bi trebalo ništa drugo nego zaposlit nekoliko radnika da te zidove nanovo u suhozidu ili u cimentu obnove i da se te rupetine napune bilo čime da ljudi sigurno hodaju. Da je sreće, uz tu stazu bi se i led rasvjeta postavila i radi sigurnosti, a možete mislit kako bi takva diskretno osvijetljena staza izgledala iz Grada. Ali, ko što sam već jednom napiso „nit gluhom šaptat nit ćoravom namigivat“. A možebit da je i bolje ovako jer kad bi se to sve investiralo sam Bog zna koliko bi milijuna to sve koštalo. Jer, u nas ne može ništa jednostavno.
Ne znam je li iko od vas ikad sumrak i večer proveo na Srđu i vidio noćne vizure našega Grada odozgor. U mojoj ranoj mladosti na samoj taraci tvrđave je bio kafić ili noćni bar. Sjećam se, ko dijete, večernjih slika Grada kad sam sa roditeljima gore pio valjda svoju prvu Coca Colu i sa te tarace gledo Grad, ko na dlanu. I mini golf je bio na toj taraci za razonodu gostiju (molim gospodo, nemojte se odma „dizat na zadnje noge“ kad se spomene golf!).
Slike današnjeg stanja
Ne zazivam prošla vremena, ne želim da se sve opet učini copy/paste, ali mi smeta da desetljećima stotine ili tisuće kvadrata stoji gore upropašteno i neiskorišteno, a istovremeno se žalimo da nam je u zidinama gužva. A propuštamo pružit prekrasne i dnevne i noćne slike našega Grada svima na užitak. O soldima koji bi se tu mogli zaradit uopće neću govorit.
ŠTO SE SVE MOŽE
Jednom sam sjedo na jednome objedu među cijenjenim gosparima koji su bili dobro upućeni i iznenadio se kad je jedan od njih reko da je cijela južna padina Srđa ustvari u privatnom vlasništvu.
Pa se pitam, može li se pronać zajednički interes? Javni i privatni. Može li Grad, na primjer, dovesti neki cjevovod koji bi se spušto od vrha do dna Srđa i služio protupožarnoj zaštiti. Prije svega, da sačuvamo ovo zelenila što imamo i što gledamo svaki dan, a da se usput tim privatnim vlasnicima omogući da na svojoj zemlji dobiju priključak vode pa da tamo posade masline ili neka druga stabla. Da iskorijenimo lako zapaljivi i beskorisni bor. Pa da cijela padina bude kultivirana i da se ostvari neka korist, a da bude zelena i očuvana. Da pješačka staza uzbrdo bude obnovljena i diskretno osvijetljena i da oživi i po danu i po noći. Da se, paralelno sa magistralom, par metara poviše nje, napravi požarni put ili šetnica sa klupama sve od Nuncijate do ispod Žarkovice za sve naše građane ali i fureste. Ovako svaki dan vidite ljude koji tom rutom šeću po magistrali (jer nemaju đe drugo) i riskiraju da ih ubije auto. Bi li postojala ljepša razglednica i bolja reklama za cijeli naš lijepi Grad? Zar ne bi plato Srđa, samo da se konačno uredi unutrašnjost tvrđave Imperial, dakle bez zadiranja u okoliš, pružio nezaboravne slike Grada i rasteretio sam Grad od gužve?
Za sve ovo nijesu potrebni veliki soldi – naravno ako bi se pažljivo gospodarilo i ako se ne bi puno filozofiralo – a puno bi se učinilo i za građane i za vlasnike toga zemljišta, a o vizurama Grada da ne govorim. Konačno, pokazali bi koliko cijenimo i volimo naš okoliš, a i našim posjetiteljima bi se prikazali u najboljem svijetlu ko Grad koji voli sebe pokazati onakav kakav jest.
U životu sam imo prilike boravit u brojnim većim ili manjim svjetskim gradovima i baš svi se oni diče nekim uređenim brežuljcima van grada, a osobito oni koji na tim brežuljcima imaju neku fortifikaciju. To su mjesta odmora, šetnje, prekrasnih pogleda, a naravno da su spretni domaćini našli načina da bez zadiranja u okoliš itekako dobro zarade na tome. Redovito sam, kad god sam imo slobodnog vremena, odlazio na te brežuljke i brda i čudio se koliko ljudi je tamo bilo.
Za one koji bi rekli da u nas ne bi za to bilo interesa samo jedna ilustracija. Prije par godina mi je u vizitu došo prijatelj iz Zagreba sa ženom. On, pasionirani fotograf amater, zamolio me da ga autom odvedem na Srđ da slika Grad i Elafite u sumrak. Ko dobar domaćin odveo sam ga i nisam mogo povjerovat. Ne samo da je restoran pored Križa bio prepun nego su po svim docima oko Križa bili na deseci ljudi koji su čekali sa fotoaparatima da bi uhitili najbolji kadar i slikali Grad. Pa kad ih je toliko bilo gore, đe se ništa ne nudi, onda mogu zamislit koliko bi ih bilo da je ponuda kako Bog zapovjeda.
Postoji još jedan element o kojemu treba dobro razmislit. Nedavno sam naišo na podatak da naši gosti, iz godine u godinu, prosječno sve kraće ostaju u Dubrovniku. Nije to karakteristično samo za Dubrovnik, to je trend u cijelom svijetu. Kad gostu ponudite samo jedno ograničeno područje – na primjer ko što je u nas samo grad u zidinama – on realno tamo i nema što tražit dulje od jednog ili dva dana. Ali, ako bi mu mu ponudili još i Lokrum, Elafite, uređeni plato Srđa (pa i sa Strinčjerom i ostalim manjim tvrđavama prema Rijeci dubrovačkoj kojima i ime ne znam), pa špilju na Gromači koja stoji zatvorena a o kojoj sam već pisao, pa Konavle itd. itd. onda će vrlo vjerojatno produljit svoj boravak i mislit će da je vrijedno ostat dulje.
Ali to treba i uredit, ne nikako asfaltirat nego prirodno uredit. Zajedno sa Strinčjerom i drugim fortifikacijama. Onda bi i ona stada ovaca i koza i konji koji sad slobodno šeću platoom Srđa bili prirodni i poželjni ukras i atrakcija. A da ne govorim koliko osvježenja pruža vrh Srđa đe je potrebno i usred ljeta sa sobom uzet neku vindjaku jer stalno puheta i prohladno je dok je u Gradu često i u kasnim večernjim satima nesnosno vruće.
Zašto niti jedna vlast u nas to nije uspjela? Baš zato što niti jedna vlast dosad nije uspjela za moga života uredit niti park na Gracu koji je nemjerljivo manji od južne padine Srđa.
Dubrovačko Njorgalo