Jer, koliko god se nipodoštavala uloga predsjednike države, ne izazivaju izbori slučajno pozornostu koju izazivaju, i naravno da je bitno tko će zasjesti na Pantovčak, pa ako i ovlasti nisu značajne (i bolje da nisu, da ne dobijemo ponovo autokrata s faraonskim ovlastima koji je od Hrvatske i napravio ono što je ona sada), ne treba podcijeniti niti značaj kojeg predsjednik može imati i u kontekstu korektiva Vlade Republike Hrvatske.

I profilirala su se tu tri kandidata. Aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nekadašnji šef SDP-a Zoran Milanović te pjevač Miroslav Škoro. Ima ih još. Tu su i živozidaš Ivan Pernar, bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, sudac Mislav Kolakušić... Bit će ih sigurno još. Tako to ide, javljaju se i oni koji znaju da neće biti izabrani sve da se bira tisuću predsjednika odjednom, ali ljudi hoće pozornost, a obogaćivat će i svoj kurikulum za buduća radna mjesta tako što će im pisati da su predsjednički kandidati.

No, u fokusu ih je troje. 

I to je ono što žalosti jer ništa oni ne mogu ponuditi što mi nismo vidjeli.

Dakle, tu je Kolinda Grabar Kitarović koja je maksimalno isprofanirala funkciju predsjednika, a vrijeme je provela u demantiju same sebe jer je očito laka na jeziku, povodljiva i prilagodljiva. Općenito, njen dosadašnji posao može se nazvati niškorisnim jer iako je imala podršku dobrog dijela javnosti njen mandat prošao je u pokušaju sviđanja određenim interesnim skupinama, te je sve tu manje do više prošle kao i uz njezinu inauguraciju. Bez stila, uz svijet odabranih po ključu kojega ne čine pamet ili sposobnost. Kad je tako i funkcija predsjednika ponizi se do same trivijalnosti.

Svakako intrigantniji predsjednički kandidat je Zoran Milanović. Svadljiv i prgav. Realne su mogućnosti njegovog izbora, ali pitanje je što bi on s tom funkcijom. Kako ga uopće zamisliti na Pantovčaku? Vjerojatno je da bi se tu osjećao kao lav s povađenim zubima. Možemo li ga zamisliti da s bilo kim surađuje? Dojam je da je Milanović prerastao tu funkciju, koja mu očito služi tek da pomiri frustracije dosadađnjih svojih promašaja u politici.

I napokon Škoro, koji uživa iznimnu medijsku podršku. Zabavljači i pjevači bi i prije isticali svoje kandidature za predsjednika, ali mediji bi ih u principu dočekivali onako "light", više su bili kao vijest iz rubrike "Zanimljivosti" sa zadnje stranice novina. No, Škoro uživa lijepu privilegiju da se o njemu raspravlja izuzetno ozbilno.

U politici je nevješt, ali zahvatio je njezin najosjetljiviji dio, a to je demagogija i populizam s kojim se ipak dobro služi. Desnica razočarana u Kolindu, a postoji dobar dio onih kojima je ona prelijevo, u Škoru može vidjeti nacionalistu po svojoj mjeri. Nesvjesna da bi on mogao biti liberal, samo da su ga se oni prvi sjetili.

Jasno, ovo su tek prve konture onoga što slijedi, puno toga odredit će se u kampanji, ali izgledne su prilike kako će Hrvati ponovo birati između najmanjeg zla. Konkretno, izmešu nepredvidive hipeperprodukcije u prazno Kolinde Grabar Kitarović, dokonosti Zorana Milanovića i neuvjerljivosti koja zahtijeva veće ovlasti Miroslava Škora.