O društvu puno se može naučiti kroz način na koji slavi život ili smrt, pogotovo su zanimljivi posmrtni rituali, gdje lijepo dolazimo do pitanja kulture i dostojanstva, odnosno u ovom slučaju primitivizma,  najcrnjeg primitivizma Hrvatske i civilizacije 21. stoljeća s druge strane.

Dakle, sprovod Milana Bandića, kao što znamo održao se uz neviđenu pompu, bili su tu raznorazni dužnosnici uključivo i s premijerom Andrejom Plenkovićem,  predstavnici udruga, kao i mažoretkinje (?!)... 

Sad, ponovimo stvari.

Odluka je bila ta da zbog koronavirusa na sprovodima bude 25 ljudi. Na tom sprovodu bili su Vladini dužnosnici, gradonačelnici i načelnici, oni koji su te odluke tako reći propisali, pa je na sahrani bilo oko tisuću ljudi.

Na posebnom ispraćaju vojvode od Edinburgha, dakle u kapelici, bilo je trideset ljudi, članova obitelji, koji su se od pokojnika oprostili uz decentni ceremonijal, bez suza manje do više ravnodušnih ljude, bez zanatsko-posmrtne pompe, a uostalom i bez izabranih tužioca, viđenijih sudaca, radnika i neradnika, gradskih zgubidana, noćnih dama i barbarskih navika.

Da, barbarske navike.

One su razlika između onoga što predstavljaju Philip i Bandić, u čijim sprovodima iskaz je razlike između dva svijeta, dva različita mentaliteta.

Ne radi se tu samo o sprovodu, događaju tom i tom na kojem je bilo to i to, konkretno kršenje mjera pa sad to nije u redu. Da, radi se i o tome, ali to je samo vrh sante leda. Radi se  ustvari o palanačkom mentalitetu, onom Krležinom "kotlu u kojem se nešto kuha, kobasice i grah, mandati i stranačke karijere", što se očituje  na svim poljima hrvatske stvarnosti. 

Poučak Bandićevog sprovoda smrdi u svakoj društvenoj pori.

Krpica ovog lista papira ne bi bila dovoljna da opiše patologije koje se žive, ali ne treba puno,  dovoljno je samo ove zadnje neke pojave i to samo zadnjih pogledati otvorenih očiju. 

Prožima se poučak tako kod  liječnika epidemiologa i  infektologa kojih su sad u svakoj izbornoj jedinici prepuni stranački skupovi jer su oni siroti evo dočekali biti tražena roba, nečiji konj za utrku, a svoju važnost u bijednom društvu nemaju gdje potvrditi nego uz stranku. Stvar je tu retrogradnog pogleda na kulturu i sport, koji zatomljuju svoju nezavisnost, svoju zaigranost i društvenost, te masovno hrle politici moći - koja ih štiti od društva.

A društvo je to retrogradnih procesa, društvo lišeno ne samo autentike nego i šarmantne prčevitosti nekoć pripadajuće ovom čovjeku, pa je dojam da za cilj ima kastrirati sebe, smišljeno želi u niži,  kako bi to Canjuga rekao "stališ",  tek dokazujući se za skroman ručak, zbog kojeg se lijepo zadužuju pa tako i  bandićima jedu iz druge.

Šteta.

Dakako, mi ne možemo birati kako će drugi živjeti, ali šteta u ime dostojanstva i kulture, civilizacijske točke koju je normalan svijet davno prekoračio.

Suština je jednostavna, ustvari ona je točno na imaginarnoj vagi između kamenjarske Hrvatske i Ujedinjenog Kraljevstva. Konkretno oko odlazaka pokojnika, tamo je uspostavljena društvena etika s naglašenim pijetetom prema preminulome, a ovdje to je vašar na koji hrle ljudi zbog sebe, a ne zbog umrlih, jer groblja su zgodna mjesta samopromocije s tendencijom na primitivizam koji se snažno živi po mjeri hrvatsko-balkanskog dramaturškog raspleta nad otvorenom rakom.