Barač je tako zaprijetio svom rođaku zbog dugogodišnjeg konflikta, a teško je tu dokučiti više od toga iz medijskih napisa i inih izvida. No, svojom gestom odlaska, on je jasno poručio: ako sam i najmanje kriv, kriv sam.

Drugim riječima, on dantonovski ne dopušta da mu rulja sudi i osuđuje ga, ne da nama da ga važemo i zabranjuje nam bilo koje spletkarenje. Zapravo, kao što je započeo svoju političku karijeru, tako ju je zasad i završio.

Barača se sredinom prošlog desetljeća moglo vidjeti na skupovima SDP-a, onako u drugom-trećem redu, kao kadar koji obećava. Bistar pogled i urođena skromnost su atributi nekih drugih geografskih širina, onih zapadnih, od kojih je Hrvatska jako daleko. No, je li zbog rečenih kvaliteta ili jednostavno zbog spleta okolnosti, sad je manje bitno, ali Barač je uskoro počeo preuzimati sve važniju ulogu u stranci.

Ubrzo je tako bio kandidat za zamjenika gradonačelnice Tatjane Šimac Bonačić. Bili su tu on i Roni Mladinić, a svi skupa su ostvarili loš rezultat, osvojivši zadnje mjesto. Bilo je to okretanje nove stranice dubrovačkog SDP-a, a Barač je postao njegov predsjednik.

I dobro se tu profilirao. Pritom, treba reći kako je preuzeo razbijenu stranku, članstvo manje do više nezainteresirano za politiku, od kojih su se neki zaposlili, drugima se pak nije dalo.  A sjetimo se samo uz koliko je porođajnih muka uopće postao vijećnik. On nije imao mjesto na listi uz koje je mogao ići u Gradsko vijeće, već je čekao hoće li mu mjesto ustupiti Šimac Bonačić ili Mladen Gojun. No, sebi je ipak stvorio platformu za dalje. 

Svakako, očibodeč je njegov drugačiji svjetonazor, što je za milje politike zasnovane na rodovsko -plemenskim načelima nešto neobično. Dakle, kao šef SDP-a, on je lako mogao pribjeći u fantaziranje  o socijalističkim vrijednostima koje je moderni svijet pregazio, a on to nije radio. Od tih tobože lijevih, tobože SDP-ovih ideja on jest zastupao antifašističke vrijednosti, bio je nedvojbeno protiv klerikalizacije i ustašizacije društva, ali recimo uvijek je bio i za apsolutno slobodno tržište, vjetar u leđa poduzetnika, a opet gradske, javne interese je zastupao tamo gdje je to bilo važno.

Primarno odnosi se to na upravljanje zidinama od strane DPDS-a, tu je bio i rodonačelnik ideje da se utvrdi ništetnost ugovora potpisanog između Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine.

Zidine su dugogodišnji problem, upravo problem jer s njima ne upravlja Grad Dubrovnik, nešto je to što se treba riješiti. Obično kad se govori o DPDS-ovom gospodarenju s njima, kazuje se to uz neku ogradu. Recimo, da se oni brinu o uređenju, ali eto treba urediti to i to... Kod Barača te zadrške nije bilo.

A nije je bilo niti u raspravama u Gradskom vijeću, gdje je bez štita išao na gradonačelnika Mata Frankovića i ostale HDZ-ove vijećnike. Neki mu to i zamjeraju, govoreći kako bi izlijetao u prvim krivinama, nekima je to bilo dobro, ali kako god da je bilo - neke riječi u sterilnom Gradskom vijeću su izgovorene, neke od njih su morale biti izgovorene.

Sad, ako je sve tako savršeno što je ono što ne valja? Jer, realno, radi se o nekome tko i ne bi imao neke velike šanse na predstojećim izborima.

Nije stvorio stranku, a to je ipak temelj politike. Politika, naime, ipak nije lirika, nije mjesto samo za nježnosti i lijepe misli. Politika je i mjesto gdje treba imati dobru organizaciju, logističke sposobnosti, biti i inicijator, sudionik, pokrovitelj, domaćin, začetnik, promotor...

Stanje u stranci pokazuje da Jadran Barač to nije bio.

On će reći da nije bilo interesa članstva za tako nečim i isto će biti u pravu, ali nekad interes ide i od vrha, za njega treba i strpljenja i puno živaca, kojih isto očito nije imao, kazuje o tome i incident sa susjedom.

Što sad? Kad je potpisnik ovih redova imao intervju s Vidom Bogdanovićem, on se na pitanje o reakcijama u svojoj stranci nakon ostavke samo počeo smijati. "Ma kakve reakcije, čovječe?!". Hoće reći Bogdanović, dakle, da tu nema niti nekog interesa da bude reakcija, nema tu nekog posebnog žala, nema osjećaja, ali ne zato što mu se ne želi dobro, već zato što je mnogim članovima stranke isto bili oni u stranci ili Društvu ljubitelja ljekovitog bilja, tako to nekako dođe.

Vjerujte, nije puno drugačije niti u SDP-u. Mjesto je to gdje zamjenici Jadrana Barača nisu sudjelovali u kreiranju politike, mjesto gdje poneki stariji vole ići na sjednice, oni moćniji među njima ponešto i reći, sad je tu hajde nešto i mlađih, ali sve je to ustvari politički amaterizam, koji ne vodi snažnoj stranci.

Stoga, stvari su jasne. SDP može podržati Andra Vlahušića, a može imati i svog kandidata, u slučaju kojem mogu računati na fijasko jer opet biračima će na prvom mjestu biti Andro Vlahušić. Za samog Barača možda je i bolje zato da se ovako maknuo, barem neće morati polagati račune blijedim sekretaricama iz Zagreba i beskorisnim fikusima iz Dubrovnika. 

A njegov čin bit će onaj s kojim je iskočio iz lokalnih okvira, u državi gdje ne stanuju moralne skrupule, a odgovornost biva smiješnim pojmom. To je ono što ostaje, ono vrijedno. Barem za one koji još uvijek naivno vjeruju da u politici može biti poštenja.