Cijeli taj ceremonijal je bio u simbolima, a u znacima njegovog poimanja zadaće novog stanovnika Pantovčaka, znakovita je naravno skromnost. 

Može se ona protumačiti kao jedna druga vrsta snobovštine, ali tako se svemu može dati protuargument. Treba imati na umu da skromnost nije samo u materijalnom smislu, nego se oslikava i u onome čega nema, onih kojih nema, dakle u nepozivanju mnogih koji bi po logici trebali biti tamo, ali i onih iz ešalona polusvijeta koji su bili na inauguraciji Milanovićeve prethodnice Kolinde Grabar Kitarović. 

A posebnu pozornost na primopredaji najvažnije sporedne funkcije u državi izazvala je tako izvedba himne od strane Josipe Lisac.

E, to je znakovito u svakom smislu.

Ne zato što je Milanović pozvao Lisac da pjeva, nego zbog reakcija onih kojima je zasmetala nečija  - umjetnička interpretacija?

Na stranu sama izvedba. Prepustimo tehnički aspekt glazbenim kritičarima iako se zna vokalno gledajući što je dobra, što manje dobra, a što loša izvedba. No, svatko ima pravo na svoj ukus. Nije problem u ukusu, problem je u gorljivosti onih kojima se ne sviđa.

Ne treba nego čuti što imaju za reći o ovome saborski zastupnik Josip Glasnović i komentator Tihomir Dujmović da čovjeku bude jasno otkud pušu ti vjetrovi. Dakle, Lisac se zamjera pomanjkanje hrvatstva. A evo govori o tome i kaznena prijava koju je danas zaradila, a koju uopće ne treba niti komentirati.

I sve je tu logično. Josipe Lisac nema u prosvjedima za Marakešku i Istanbulsku konvenciju, nema je u Hodu za život, ne diže transparente u znak borbe protiv pobačaja. Takva Josipa Lisac nije određena po mjeri kamenjarskog hrvatstva. 

Bili bi takvi najsretniji da je himnu otpjevala Željka Markić, makar bila dibidus u sukobu s bilo čim u vezi s pjevanjem.  Valjda takvi kamenjari imaju posebnu osjetljivu čud, istančaniji osjećaj za prave stvari, ali očito i sluh. Oni bi najviše voljeli da je himna izvedena valjda u aranžmanu gange. Da, nažalost Hrvatska je grubo poseljačena.

Naravno da ne treba generalizirati, uistinu šarolikom broju ljudi se nije svidjela izvedba himne, no tu pak postoji još nešto, što je dugoročno još opasnije po društvo. 

To što se se svaki pokušaj odmaka, svaki pokušaj avangarde pošto-poto ide pod nekakvu posebnu lupu, kao da je društvo istinski konstruirano da honorira one ne čak najlošije među nama, već bolne prosječne.

To je čak ono što više smeta od sindroma ispraznog desničarenja u ovom slučaju, odnosno desničarenje mu je posljedica. Tako smo postali društvo koje je izbrušeno po mjerama ne zadiranja u ikakve samorazumljivosti, pa onda takvim društvom tako i dominiraju oni koji se zaista neisticanjem probijaju, oni koji preko stranke dobivaju mjesto zamjenika od zamjenika, klimaju glavom i nastoje proći kroz život potpuno nevidljivo, a kamoli da se usude posebno interpretirati nešto uvriježeno, zaplijeniti sobom i svojom osobom.

A kad je tako, kad zaista niti pamet ne zanosi posebno u stranu, imamo situaciju u kojoj će sve ono što se događa biti podgrijano na mržnji, čak i izvođenje himne, pa tako i Milanovićeve riječi o budućnosti zvuče anakrono do tolike mjere da se doimlje kako ljudskost i pristojnost tu više baš i nemaju mjesta.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.