Pa čak i danas vjerujem kako je to u najvećem dijelu točno. Barem u  onom dijelu koji i jest bio glavna odlika vladavine pokojnog dugogodišnjeg vladara Zagreba. U korupciji, mitu, pljačkanju i devastaciji Zagreba na svim razinama. Ali sve više očajnih i ljutih Zagrepčana zaziva Bandića, iznervirani nepodnošljivim stanjem čistoće grada, cirkusa s odvozom smeć , beskorisnim porukama u aplikaciji 'odvoz smeća', povratkom pantagana koje trče oko pretrpanih kontejnera, dok trava doseže visinu od metra do metra i po' u nekim dijelovima jer je ili prevruće ili previše vlage i kiše, pa onda opet previše sunca. A to sve po riječima, gradonačelnika Zagreba, ometa kosilice, kosače ili koga i što već. Zagrebački kvartovi,  jednako kao i njegovi prekrasni parkovi, pretvaraju se u zapuštene i smećem zatrpane šikare, okružene oštećenim drvećem, ali i zgradama s kojih otpadaju dijelovi krovova, zidova i žbuke. Najvećim djelom od posljedica potresa, ali i nedavne oluje koja je protutnjala Zagrebom.

Uz sve to, grad je veliko gradilište jer se ubrzano radi na državnom kulturnom dobru koje se sanira i/ili rekonstruira iz EU fondova. Rokovi za potrošnju tog novca su pred istjecanjem i grad je prepun radnika iz Turske, Nepala i Filipina. Uglavnom zato što oni nemaju nikakva uređena radnička prava pa ih građevinari mogu iskorištavati do mile volje, dok im ne pobjegnu. Trenutno uredno rade i nedjeljom. Ni Crkva ni Vlada na to nemaju primjedbi. Što se tiče oštećenih krovova od nevremena, kiša koja ovih dana intenzivno pada ulazi u zgrade i dodatno ih oštećuje. Odmah nakon nevremena, od čega je prošlo gotovo mjesec i po' dana, Tomašević je poručio svim svojim podanicima da prijave štete na zgradama jer grad će pomoći u saniranju. Puni nade, Zagrepčani su prijavili pa im je na kućne adrese stigla komisija koja je pregledala štetu i pritom ih obavijestila kako gradonačelnik još nije pronašao način kako će to  financirati, zbog čega je najbolje da sami zovu krovopokrivače i plate, ali i 'neka uzmu račun pa ćemo vidjeti kako će se to onda riješiti'.

Ali stvari nisu baš tako jednostavne. Pronaći krovopokrivača u jeku radova u Zagrebu i na Banovini, nemoguća je misija. Možeš naći samo nekog na crno da se popne na krov i kako tako stavi crjepove. Plaćanje solarno. Za to vrijeme gradonačelnik je još u fazi razmišljanja, a sve češće  u dubokoj kontemplaciji. Od aktivističkog ležanja u Varšavskoj do upravljanja Zagrebom prošlo je podosta godina i puno se toga dogodilo što je pokazalo kako aktivizam i upravljanje jednostavno nisu kontaktibilni. Jedno je sigurno, aktivistički pristup stvarima potpuno se razlikuje od upravljanja gradom ili državom po pravilima i zakonima koji su nerijetko katastrofalni, ali obvezuju. Cijela ekipa oko Tomaševića uglavnom je njegova sekta aktivista koja blage veze nema kako riješiti nagomilane probleme. Uglavnom stanu iza gradonačelnika i u tupilu bulje u kameru. Zasad, djelomično, znaju kako ne bi. „Morti bu došlo!“, rekli bi Zagorci.

Zašto vas pilam sa zagrebačkim problemima? Zato što mi se čini kako i ovdje u Gradu treba imati na umu kako aktivizam jest itekako potreban, rekla bih i neophodan, posebno u ovako birokratiziranoj i stranački umreženoj zemlji s vlašću koja demokraciju smatra samo nužnim zlom. Ali sasvim je sigurno kako aktivizam, ni onaj nenasilan, a pogotovo ne onaj nasilan, neće riješiti baš nijedan problem na način koji je sukladan dostojanstvu svakog čovjeka, pa i onog koji se ogriješio o zakone. Što je nažalost u nas vrlo relativna kategorija. Jer dok god ne postoje valjano i temeljito postavljena pravila, koja se ne mogu tumačiti ovako ili onako, koja se ne kose s drugim zakonima,  recimo onom o zaštićenom kulturnom dobru, nego samo upravo onako kako je u jasnom i kvalitetnom zakonu ili pravilu propisano, dotle može i ovako, i onako. I onda je otvoren prostor svakom divljaštvu, uništavanju imovine, nepoštivanju pravila, pa ako hoćete i huliganizmu. I s jedne i s druge strane.Takve stvari nikad ne vode civilizacijskom pomaku nabolje , kao ni skladu kojem su upravo u Gradu njegovi stvoritelji težili. Nažalost, kod nas se sve pretvara u incident ili u slučaj. Ili nekog obožavamo i dižemo u nebesa, ili ga zabijamo macom u glavu. Između ne postoji. Iz jednostavnog razloga što sustav ne funkcionira ni na kojoj razini. Ili možda ipak ponegdje funkcionira? Kako god, ponovno sam na Jugu i neopisiv osjećaj radosti preplavio me kad sam ugledala kontejnere jedan do drugog zatvorenih poklopca. Uredno ispražnjeni. Bez aplikacije. I oni  za staklo,  plastiku i za komunalni otpad. Blagi Bože, zar je to tako komplicirano ? Eto vas.