Umro je moj prijatelj Nikša Petrušić. Kada čuju strašnu dijagnozu, ljudi drugačije reagiraju, svatko se bori na neki svoj način. Nikša se povukao, nije pretjerano izlazio, niti se družio. Nekoliko puta sam se pokušao naći s njim da ga pitam kako je, treba li mu što… Jednom i u Zagrebu kada sam čuo da je gore u isto vrijeme kad i ja. Nikša bi se ljubazno javio na telefon i rekao da se vidimo, ali nikad se ne bi vidjeli. Valjda mu se nije dalo pričati o bolesti, a tu temu u druženju ne možeš izbjeći. I tako, malo po malo vrijeme je prolazilo, a ja ga nisam vidio.

Pokušao sam se sjetiti kada smo zadnji put sjeli k'o ljudi i probaljezgali koju, a onda su mi suze navrle na oči kada sam ubrao kada i gdje je to bilo. Veljača 2017. godine. Nakon petosatnog leta iz Bangkoka slijećem sa suprugom na Hamad International Airport u Dohi. Naravno da sam drogiran od tableta, jer jedini lijek protiv turbulencija nad Indijskim oceanom koji poznam je Xanax. Polusklopljenih očiju jedva bauljam dugim aerodromskim hodnicima kad odnekud čujem dozivanje: Marole, Marole… Mislim se je li ovo haluciniram od tabletuština, tko me sada može zvati usred Katara? Okrenem se i ugledam Petrušića s djevojkom.

Ajme, super da smo se sreli, kroz priču skratit ćemo vrijeme čekanja na letove. Mi se vraćamo s godišnjeg i idemo za Zagreb, a oni tek idu – u Japan. Sjedamo u kafić i naručujemo pive. Ni one nisu loš lijek za višesatna letenja i nepredvidive turbulencije. Kako ste, šta ima? Ma sve je super, evo ti nas još uvijek kako-tako mladi, nešto se zaradi u sezoni, nije loše, može se i na put otići, vi, kako je kod vas, ma super, stari, govori Nikša, imali smo masu tura prošle sezone, idemo se opustit na odmor, pa pričamo o Tajlandu, Kambodži, Japanu, smijeh nam ne silazi s usana, sve je sjajno, la vita e bella... Nikša mi para nikad sretniji, našao je curu svog života, vidim ga kako će uskoro biti okružen hrpom zaigrane djece, ljeti će udrit radit sezonu, a zimi će s obitelji otići u neki bungalov, pa će upaliti vatricu i vrtjeti na njoj neko meso.

Kovali planove

Otkad se nismo vidjeli, a stari, eto što nam pos'o uradi, vrag ga odnio, ne možeš vjerovati da se ne možemo trefiti u Dixu, nego moramo čekati Dohu. Pa se opet smijemo i sjećamo se dobrih starih vremena kada smo po cijele dane igrali nogomet na terenu u Sedam smrtnih grijeha, a poslije sjeli na pivu na zidić ispred butige starog Jure. Sati čekanja su nam prolazili kao minute, razdragani i nasmijani kovali smo planove, moramo se opet skupiti na SSG-u i ponovo odigrat, a mogli bismo opet skočiti do Dohe kada bude Svjetsko prvenstvo 2022. godine. Hoćemo stari, moramo, nego kako, život je jedan, kratak, brzo proleti, nešto ćemo smislit. Koliko smo trabunjali, nismo se ni zajedno fotografirali, ali nema veze, bit će vremena…

A onda se javio bezosjećajni glas koji nas je upozoravao da kreće ukrcaj Qatar Airwaysa za Zagreb. Vidimo se ljudi, kako je sjajno što smo se sreli ovdje, na kraju svijeta, uživajte u Japanu, kada se vratite, obavezno se vidimo u Dixa. Izgrlili smo se i izljubili, pa sam još koji trenutak posmatrao Nikšu i njegovu bolju polovicu. Pred njima je bila sjajna budućnost, neka, zaslužili su, sve su postigli svojim radom, daleko od političkih stranaka, veza, vezica, uhljeb-šema. Čeka ih sjajan život, pun ljubavi i veselja, najbolje godine tek su pred njima. Još jednom smo si mahnuli, za mjesec dana zapit ćemo u Tvrtka u Dixu, a on će nam udarat ture na kuću.

Bilo je to posljednji put da sam ga vidio.

Nedugo nakon što se Nikša vratio iz Japana otišao je kod doktora zbog bolova, a ovaj mu je priopćio najgoru moguću vijest. Život se u trenutku preokrene. Kakva li je to nepravda! Za sve dobro u životu moraš se krvavo potruditi, ništa ne ide lako – godine ti trebaju da ti posao krene, da naučiš svirat instrument ili govoriti strani jezik, da znaš centrirat rabonom… – ali zato se tragedija dogodi preko noći. Hladnokrvni doktor dođe s komadom papirića na kojem piše Povijest bolesti i samo ti udari pečat. Više ništa nije isto. Jučer je pred tobom bila blistava budućnost, danas je ta budućnost tamna kao slike Francisca Goye.

Umjesto da se nađemo, pa da mi Nikša ispriča kako je bilo u Japanu, je li ima kupit dresova Hidetoshija Nakate, on se povukao. Nije mu bilo više do druženja, do smijeha, do planova. Onaj nogomet koji smo dogovarali, nikad nismo odigrali.

Dvoboji na noža

A te utakmice bili su epski spektakli. Na jednoj strani ja, Trle, Pava, Chief i Antun, a na drugoj Petrušić, Šanje, Mlinka, Maras i Kos (ponekad bi naletjeli Čićka, braća Rakigjija...). Oni su bili bolji, brži i tehnički potkovaniji, ali mi smo grizli kao Luis Suarez. Znalo bi zaiskrit na tim megdanima, nadomak tuče, jer se igralo na noža – Boca i River bili su ništa prema našem rivalstvu. Koliko sam ozbiljno shvaćao te dvoboje najbolje govori činjenica da sam peglao staru da mi prije utakmica kuha pastu. Negdje sam pročitao da tjestenina daje snagu i izdržljivost, bilo je to doba kada gluten nije bio na zlu glasu kao danas.

Nikakve nas brige nisu morile – otkaze, razvode, podstanarstvo, kredite, nedostatak novaca, stres na poslu, djecu s teškoćama u razvoju – tek ćemo kasnije upoznat. Bili smo tu, u sadašnjem trenutku, bilo nam je važno samo dobit utakmicu i popit pivu, jer je ionako čitav život pred nama, prazno platno koje tek trebamo ispuniti snovima. Ali kako bi rekla Gabi Novak – život mora nekud poći – a vrlo često ode tamo gdje nismo željeli.

Odrasli smo, brige su nas napale, nogomet više nismo igrali. Milijun puta sam  pokušao dokučiti kada smo odigrali tu posljednju utakmicu, ali ni približno se nisam mogao sjetiti. Kako je to ludo! Taj dan skupili smo se kao i milijun puta do tad – majka mi je opet skuhala bolonjeze doping, Šanje je kasnio jer je šetao psa, Mlinka se smijao, jer se uvijek smijao, Pava je zamotao nogu kao Goran Prpić - jer je prošao brojne ozljede uvijek dajući sve od sebe - i naravno da je bio u dresu Manchester Cityja, smiješnog kluba iz donjeg dijela engleske ljestvice za kojeg ne navija nitko, jer nemaju novaca za kupiti nijednog dobrog igrača. Uvijek smo se smijali tom njegovom svijetlo plavom dresu Cityja i mislili smo da izvan Manchestera nitko za taj klub nije čuo, a kamoli da navija poput našeg Pave (bilo je to vrijeme prije arapskih milijuna).

Odigrali smo tu utakmicu i sjeli na pivu potpuno nesvjesni da je to posljednja utakmica koju ćemo ikad odigrati. Eh, da mi se sad sjetiti ijednog detalja iz tog zadnjeg dvoboja, koji je bio rezultat, o čemu smo razglabali nakon susreta… Nije bilo gavrana iz Poevih pjesama da nam šapne Nikad više. Mislili smo da će se to nastaviti, da će zauvijek trajati, ali nije. Došao je konačni kraj, iako smo večer sigurno završili s riječima: Vidimo se, čujemo se, kad ćemo zabacit sljedeći put...

Tko bi u tom trenutku rekao da će nam to biti posljednji nogomet? Tko bi rekao da će ona vesela večer iz Dohe biti posljednji put da sam vidio Nikšu Petrušića?

Život mora nekud poći. I pošao je, ništa nas ne pitajući. Jebe se njemu za naše planove.