Točno se sjećam kako mi je ljeto 1990., prije jubilarnih 30 godina, promijenilo život. Bilo je to turbulentno razdoblje – upravo je pao Berlinski zid, komunistički Istok pucao je po šavovima, Franjo Tuđman postao je predsjednik Hrvatske, prve barikade počele su nicati u okolici Knina, u zraku se ćutila napetost…

Ja sam upravo zakoračio u pubertet. Imao sam majušnih 12 godina, uživao u ljetu bez škole, ne kontajući da se svijet oko mene ruši. U biti nešto jesam naslućivao, ali nije me to previše tangiralo. Naime, početkom ljeta u Italiji igralo se Svjetsko prvenstvo u nogometu, a ja sam hipnotizirano buljio u ekran navijajući za Jugoslaviju. Koliko sam ozbiljno shvaćao utakmice Plavih najbolje govori laž dun Peru kojemu sam rekao da ne mogu ministrirat na popodnevnim misama u crkvi svetog Petra na Boninovu, jer imam neku virozu. Nije jadni dun Pero shvatio da ga lažem i da gledam nogomet. Čudno mi je jedino bilo što moj stari nije bio siguran treba li navijat za Jugu ili ne. Kada je Piksi razbucao Španjolsku na proste faktore ni sam nije znao treba li se tome veseliti. Sebi sam dao objašnjenje da stari kako stari teže podnosi vrućinu, pa ga znoj sa čela ometa u bodrenju Safeta Sušića, Zlatka Vujovića i Refika Šabanadžovića.

Kada je Mundijal završio, a dun Pero me u međuvremenu prestao zvat za ministriranje, jedinu obavezu tog ljeta imao sam u vidu stolnoteniskih treninga triput tjedno. Pokupio bih Enca u poslijepodnevnim satima, pa bismo šamarali lopticu do sumraka. Eh, kako je dobro kad si dijete, briga te što Ceausescu visi skupa s ženom, što Slobo Milošević huška narod u ratove, što Boris Jeljcin ujutro pije votku, a popodne dijeli tajkunima zemlju…, imaš svoju malu, slatku svakodnevnicu i uživaš.

Šta je ovo?

I sve je bilo tako sporo i polako dok jedan dan nisam banuo u Enca i stao buljiti u njegovu televiziju. Kad tamo neka čudna ekipa na pozornici svira i pjeva dok dugokosi u publici njišu glavama. Svi se deru nešto kao „Vanda“. Bit će to neka ženska, znao sam već u tim godinama da se muški lijepe za suprotni spol.

-Enco, šta je ovo? – pitao sam radoznalo.

-To ti je novi spot AC/DC-ja. Zove se Thunderstruck, snimio sam ga na MTV-ju.

-Ajde ga opet pusti!

Pa smo ga opet gledali. I opet. I opet. Propustili smo trening, a ja sam već to popodne spot naučio napamet.

Otvara ga kadar činele koja skakuće gore-dole, pa potom brzi prsti Angusa Younga na gitari, dok u pozadini back vokali prate - a aa aa aa, a aa aa aa - a onda kada se zaderu „Thunder“ (a ne Vanda) široki kadar prelazi preko polukružne tribine za koju sam prvo mislio da je nekakav zatvor, a tek ću godinama kasnije razvojem interneta saznati da je riječ o lokaciji Brixton Academy u Londonu, gdje je spot sniman baš u ljeto 1990. godine.

Svi su na toj tribini u bijelim majicama AC/DC, mašu dugim kosama i njišu se u ritmu Malcolma Younga i Cliffa Williamsa sve dok se ne pojavi nekakav čudni lik u kapi kakve su nosili đedovi mojih prijatelja dok su ranom zorom kupovali ribu na tržnici u Gružu. Obučen je u rebatinke i crnu sokolsku majicu bez rukava, a onda se kreće kreveljiti:

Totalni raspašoj

-I was caught in the middle of railroad track…

Glas mu zvuči kao neka dotrajala šperploča po kojoj radnici provlače bužire, ali brige njega što neki mulac misli o njegovim vokalnim sposobnostima, vrišti dalje prema refrenu dok Angus izvodi neke čudne korake u školskoj uniformi, a Chris Slade udara bubnjeve iza leđa.

-You've been – Thunderstruck!

Totalni raspašoj. Sve se njiše u ritmu brutalne energije, braća Young pojest će gitare, Chris će slomit bubanj, a ovi gore s polukružne tribine poispadat će od treskanja glavom.

-Went through to Texas, yeah Texas - deremo se ja i Enco baš kao da smo prvi put u našem pubertetskom životu sreli neke djevojke, some dancers who gave us a good time.

Svijet mi poslije tog popodneva više nikad nije bio isti. Upoznao sam njegovu visočanstvo – glazbu! Od tada, pa sve do danas, muzika je sastavni dio mog života i da nema nje, život bi mi bio okrnjen. AC/DC mi je tom luđačkom energijom kojom su prštali pružio duhovno iskustvo ravno Piksijevom slobodnjaku protiv Španjolaca.

Danas rijetko poslušam AC/DC. Tekstovi su mi smiješni, kao da su pisani upravo za nekog dvanaestogodišnjaka. Ali da mi toga dana Brian Johnson, Angus i Malcolm Young, Cliff Williams i Chris Slade nisu objasnili da se glazba radi srcem kakva god ona bila, tko zna bi li kasnije otkrio Pink Floyd, Radiohead, Sigur Ros, Four Tet, Thievery Corporation i sve one druge izvođače koji život na Trećem kamenčiću od Sunca čine puno podnošljivijim.

Highway to hell

AC/DC nisu umjetnost poput Nicka Cavea, daleko su od toga, ali su čisti dokaz da su rezultati sjajni, ako voliš ono što radiš. Ako nisi proračunat, nego slijediš srce. Oni žive taj rock, tu energiju, briga ih čak i kad im doktor kaže da će izgubiti sluh ako nastave tom autocestom za pakao. Brian Johnson samo je odmahnuo na tu dijagnozu, obukao rebatinke, crni sokoliš i smiješnu đedovsku kapu vrišteći I'm on highway to hell sve dok naposljetku nije izgubio sluh. Nema kompromisa za AC/DC i baš sam to osjetio onog vrućeg dana 1990. godine dok su barikade nicale na cestama prema Dalmaciji.

Uskoro je počeo rat, napad na Dubrovnik, ostali smo bez struje, vode, čak i hrane. Nije mi to bilo toliko bitno ako ima baterija za moj stari walkman. Iznova i nanovo u tamnom kutu skloništa preslušavao sam album The Razors Edge. Bio mi je utjeha u teškim vremenima, a slično je i danas. Kad god se osjećam loše pronađem na playeru neku šperploču da me tješi. Što je uostalom glazba, ako ne utjeha?

Tko zna bi li danas uopće bio živ da prije točno 30 godina nisam na starom, prašnjavom Encovom VHS-u, u kasno ljetno popodne, otišao through Texas, yeah Texas…