Mjesecima svaki dan traju rasprave o koroni. Treba li lockdown i karantena, ili sve ostaviti kako je bilo. Jedni su za nošenje maski, drugi ih preziru. Jedni se žale na dosadu, jer nema nikakvih događanja - koncerata, svadbi, a nogometne utakmice igraju se pred praznim tribinama. Drugi bi još žešće ograničili okupljanja, čak zabranili turističke dolaske. Jedni s gnušanjem gledaju vjernike kako slave blagdan Velike Gospe bez socijalne distance dok u isto vrijeme noćni klubovi mogu raditi samo danju. Drugi su sigurni da virus više voli zabavu, nego religijska okupljanja.

Zanimljivo je sa strane gledati ova oprečna stajališta i slušati razne poglede na ovu ludu situaciju s koronavirusom. Nikad prije se u ljudskoj povijesti nije dogodilo ništa slično – nekoga nepoznatog sretnete na tržnici i čim vam ispriča svoje mišljenje o koroni, vi točno znate što ta osoba radi bez da vam je to rekao. Ukratko, ako podržava sve ove mjere i smatra da je korona strašna bolest prema kojoj su rak, invaliditeti i demencije dječje igre, vi nepogrešivo znate da ta osoba radi u javnom sektoru i da prima plaću iz proračuna. Ako vam pak kuka na svaki spomen austrijskih i britanskih crvenih lista čudeći se cijelom svijetu kako podržava ove mjere i ne prosvjeduje, odmah vam je jasno da je ta osoba zaposlena u privatnom sektoru i da ga je ova kriza strašno pogodila.

U Dubrovniku su nafrknula brojna zanimanja – turistički vodiči nisu odradili gotovo ništa, slično kao barkarijoli. Taksisti su u teškom minusu, kao i ugostitelji. Autobuseri, rent a carovi, vlasnici suvenirnica svi su odradili katastrofalnu sezonu. Kada s njima komentirate koronu, bit će ljuti i frustrirani, ne vjeruju što se ovo dogodilo sa svijetom, a još u veljači primali su pregršt rezervacija smatrajući da će se zona biti nikad bolja. Kako je moguće da cijeli svijet stane zbog nekog virusa, a virusi i bakterije s nama su milijunima godina? Po čemu je korona opasnija od meningitisa i sličnih bolesti?

S druge strane postoje ljudi koji misle da je korona strašna. Svi poznaju nekoga tko ju je dobio. Jedva se taj izvukao. Dva mjeseca nije mogao disati, sve ga je boljelo, jednom nogom je već bio u grobu. Posebno se boje za svoje stare roditelje. Nema veze što oni zbog novonastale situacije ne mogu liječiti svoje uobičajene bolesti. Korona je strašnija od svih dijabetesa, leukemija, astmi, srčanih tegoba, smatraju oni opet vam napominjući kako su u Bergamu kamioni vozili tisuće leševa. Dok ih slušate vi znate gdje rade – u javnom sektoru – plaća im je ista, samo što rade manje i nitko im ne prijeti otkazom. Ako cijeli svijet do kraja ode u onu stvar s ekonomskom krizom, oni će biti zadnji koji će prestati primati plaću. Gradovi i države dodatno će se zaduživati, nitko od njih neće biti najuren s posla.

Slušajući svakodnevno Beroša, Capaka, Alemku i Božinovića često se pitam kakav bi bio njihov stav o koroni da su u ovoj godini izgubili 90 posto prihoda. Bi li i dalje pozivali na odgovorno ponašanje u sljedeća dva ključna tjedna? Naravno da ne bi. Imali bi važnijeg posla. Mućkali bi glavom kako preživjeti crnu jesen i još depresivniju zimu, a ovako njima ova situacija nije promijenila ama baš ništa. Plaća im je jednaka, životi su im nepromijenjeni. Ne mogu oni shvatiti kako je nekome tko je ove godine izgubio 90 posto prihoda, a ima djecu, radnike i kredite.

Postoji i treća skupina ljudi, koji su mi najnejasniji. To su ovi koji rade u privatnom sektoru, a boje se korone, kao Mladen Grdović boce vode. S cigaretom u ustima i čašicom u rukama objašnjavaju vam kako je korona strašno opasna boleština. Iako puše, piju i debeli su više se boje sićušnog virusa nego začepljenih žila. Nakon što popiju nekoliko litara Ožujske na zidiću ispred butige pijani voze motor kući nikad ne razmišljajući kako je od osamostaljenja Hrvatske pa naovamo u prometnim nesrećama poginuo grad veličine Makarske. Ti se ljudi boje smrti od korone, a svakodnevno obavljaju brojne radnje kako bi se što prije našli pod pločom. Zadnji put tjelovježbom su se bavili u prošlom mileniju, a hrane se najgorim ugljikohidratima.

Svašta čovjek može vidjeti i čuti u ovih nekoliko zadnjih korona mjeseci, ali skoro ništa pametno. Nitko ne priča kako je podizanje imuniteta najbolja prevencija od korone. Da se treba družiti, izlaziti, odlaziti na koncerte čak i po cijenu da pokupiš koronu. Jer sve te aktivnosti jačaju imunitet. Naravno, najbolji lijek za imunitet su uredna primanja i dobri radni uvjeti. E baš je toga ponajviše nestalo u cijeloj ovoj priči. Brojne mjere i ograničenja su pomogli s jedne strane u suzbijanju širenja virusa, ali su istovremeno napravili i puno štete.

Naravno, tu štetu će puno više osjetiti privatni sektor. Da se samo tjedan dana okrenu uloge ljudi iz javnog i privatnog sektora, potpuno bi se okrenulo i stajalište o koroni. Capak, Alemka, Beroš i Božinović, da ostanu bez primanja, psovali bi mater svima onima koji su donijeli raznorazne mjere i skroz nam promijenili živote.