Lipanj 2012. godine. Živim u Zagrebu i kreće mi ljetna depresija. Gledam na društvenim mrežama slike prijatelja kako se kupaju, pa im se redom javljam majci. Eh što bi dao za jedan toč. Na Jarun sam prestao ići još od onog dana kada sam izronio s lopočem na glavurdi, a Mrežnica je k'o prava ženica – dugo joj treba da se ugrije – tek valja u srpnju. Jedino što me veseli jest da uskoro počinje Euro. A tu je i jedna Lijepa Mala koju baruckam.

Već sam joj svojim spektakularnim bazama na chatu probio prvu liniju obrane. Bit će tu nešto, siguran sam. A i ona se meni sviđa. Vidio sam na Facebooku da baš poput mene sluša opskurne bendove za koje nisu čuli ni članovi njihovih obitelji, a dodatne bodove zaradila je lajkavši službene stranice Michela Houellebecqa i Frederica Beigbedera, što hoće reći da je sposobna pročitati nešto duže i smislenije od Glorije.

Dogovaramo se da se nađemo u Pifa. Nakon par rečenica small talka u svrhu probijanja leda u koktelu, nastavljam prodirati s bazama po desnom krilu, ubacujem fora centaršute u kazneni prostor, ona plače od smijeha, plače i moj novčanik, naručujemo petu, šestu turu, nema veze, samo jednom se živi (ako nema reinkarnacije), ubrzo ćemo se poljubiti, možda ću joj još večeras ugrijati mrežnicu…

-Pif – s plafona Pifa sletjela je poruka na mobitel.

Možete me ispitivati pred Carlom del Ponte, u Guantanamu, Haagu, Pragu, ništa vam pametno neću odgovoriti. Samo ću kazati: Ne znam! Ne znam zašto sam pogledao poruku, ne znam stvarno koji me vrag tjerao da u tom trenutku, na tom mjestu, obraćam pažnju na zaslon mobitela. A čim sam je pročitao, jurnuo sam u zahod, baš kao onda Miralem Sulejmani na beogradskoj Marakani.

-Đe je sad Joe Šimunić da me pokosi pa da se ne moram vratiti za stol? – zavapio sam nebesima.

Ali morao sam, još će Lijepa Mala pomisliti da se drogiram u WC-u. Točno sam znao što će se dogoditi kad sjednem. I dogodilo se baš točno onako kako sam znao da će se dogoditi. Čim sam sjeo trudio sam se nastaviti tamo gdje sam stao, ali misao za koju sam znao da će doći, proparala mi je mozak, i ja sam se raspao. Oči su mi se napunile mrežnicom, isprekidano sam disao, teško dolazio do zraka, a ona me u čudu gledala. Pa sam se onda počeo smijati. Bipolarni poremećaj, baš tako sam se osjećao. Pogledao sam gore i rekao.

-Moj Šeh, znao sam da ćeš me zajebati i kada umreš!

-Što se dogodilo? – upitala je shvaćajući da smo bez GPS-a skrenuli u slijepu ulicu i da otamo, kako bi rekao SDP, nema povratka na staro.

-Upravo su mi javili da je umro moj dobar prijatelj. Maro Šehović se zvao – rekao sam joj, platio račun i izašao u Preradovićevu, ostavivši nju srednje pečenu i zatečenu, pa produžio prema Cvjetnom trgu. Nije imalo smisla da joj dalje objašnjavam – kako uopće nekome objasniti Šeha? - a i emocije su me toliko preplavile da nisam mogao ostati. Sjeo sam na izlog i zapalio cigar.

Koliko sam samo puta sjeo na izlog na Stradunu i kresnuo upaljač, a odnekud bi doletio nasmijani čupavac, odvalio 'peticu', ruka bi mi otpala, čovječe. Onda bi sjeo do mene, možda deset sekundi, pa bi se dignuo, možda petnaest sekundi, pa bi pljunuo, još jednom, pa još jednom, pa bi tresao nogom, pa rukom, laktom, koljenom, evo opet pljuvačka - nekome izdaleka izgledalo bi kao da pričaš s oprugom, nije se Šeh mogao ni sekundu smirit.

Ljude je znao živcirati tim nervoznim ponašanjem, a mnogi su ga se i bojali. Dio je smatrao da lik glumi neku glumu, preglumljuje, baš poput nekih razvikanih hrvatskih glumaca. Znaju ljudi baš bez veze osuđivati. Stalno to rade, a pojma nemaju koje borbe prolazi taj kojeg kritiziraju. Rekla bi pjesma:

…Walk a mile in my shoes, before you abuse, criticize and accuse, walk a mile in my shoes…

Šeh je, naime, godinama uzimao antipsihotike. Psihijatrijska struka u to je vrijeme bila otprilike na razini ranog srednjeg vijeka. Kljukala te tabletama za koje je itekako upitno je li pomažu, ali zato s druge strane proizvode brutalne nuspojave. Haldol, Moditen i slični antipsihotici uzrokuju grčenje mišića, pa se uz njih mora uzimati Akineton, koji je antiparkinsonik, ali lako da ni on sam nema ozbiljnih nuspojava, uključujući halucinacije i knedlu u grlu koja tjera na pljuvanje. Eto zašto je Šeh stalno cupkao nogama, pljuvao i nikako se nije mogao smiriti.

-Ima tableta pedera, pederskih tableta – legendarna je njegova izjava kojom je ocrtao sav jad psihijatrijske struke s čime će se kasnije složiti, nažalost, danas pokojni doktor Robert Torre.

Samo je bilo važno dati lijekove, neka farmaceutske tvrtke imaju koristi, a koliko te pilule uopće liječe, a koliko štete, to je bitno isto kao izgled radijske porno glumice. Maro Šehović i svi drugi pacijenti, ustvari, bili su najobičniji pokusni kunići preko kojih su farmaceuti pumpali dionice.

Zapalio sam novi cigar gledajući prema žarkim svjetlima Bulldoga. Neki paralelni svemir, činilo mi se, tamo su nemoguće priče poput Šehove. Kako je uopće sve počelo, kako je moj prijatelj mentalno obolio? Tužna je to priča, ali moram vam je ispripovijedati da shvatite svu veličinu tog čovjeka.

Maro Šehović išao je 8. razred osnovne škole na Ilijinoj glavici (tadašnja Nikica Franić). Bio je, posvjedočit će svi koji su ga znali, zdravo, duhovito i inteligentno dijete koje je naginjalo umjetnosti. U to vrijeme počinju previranja u Jugoslaviji, opet se vade krvna zrnca, spominje se tko je Hrvat, tko Srbin, tko Bosanac, kakva im je vjera. Maro je po ocu musliman – iako obitelj Šehović uopće ne prakticira vjerske običaje - pa postaje predmet zadirkivanja u školi. Nažalost, zlostavljanje se iz dana u dan nastavlja, a uskoro će i kulminacija. Jednoga zimskoga dana, nakon popodnevne smjene, što hoće reći da je odavno pala noć, 'prijatelji' Mara Šehovića s kojima se družio i koji su mu znali dolaziti doma, skidaju mu kaiš s gaća i vezuju mu ruke. Vode ga kao psa prema ulici Između tri crkve. Ono što će uslijediti scenarij je iz najgorih filmova strave i užasa, pa upozoravamo psihički labilne čitatelje i maloljetnike da ovdje odustanu od praćenja.

Pokušavaju ući na muslimansko groblje, no zaključano je. Potom se ista stvar događa na katoličkom, ali zato je pravoslavno groblje otvoreno. Šeha su doveli do jednog groba i ubacili ga unutra neprekidno ga vrijeđajući na vjerskoj osnovi. Nakon toga grob su zatvorili obližnjom pločom. Nastavili su vrištati. Sreća da se pojavio čuvar koji je čuo graju i urlike. Pitao je maloljetne huligane što se događa, a potom pronašao Mara u grobu. Saznao je u koju školu idu, pa je kasnije otišao tamo i sve ispričao o nemilom događaju. Policija je istraživala slučaj, ali nikakve optužnice nisu podignute, jer su okrutni delikventi bili djeca guzonja – političara, profesora i ondašnjih komunističkih dužnosnika. Nisu ih htjeli kazniti, jer ne bi upisali srednju školu. Feđa, otac Mara, inače poznati i nagrađivani hrvatski književnik, htio je čitavu priču dati u ondašnje medije, ali nitko mu je nije htio objaviti. Odlazio je i na policiju, a kada je pročitao zapisnik čitavog slučaja, pljunuo ga je. Svuda je nailazio na strašnu cenzuru, jer su u pitanju bila djeca moćnika.

Zlostavljači su dalje nastavili sa životom, upisali željene srednje škole, a za obitelj Šehović počinje pakao. Marovi roditelji, Feđa i Jane, još su toga dana - koji će im zauvijek promijeniti živote - osjećali da će se nešto loše dogoditi. Njihov sin kasnio je s nastave, nije mu to bio običaj. Zvali su školu, profesore, ali nitko se nije javljao, mobitela nije bilo. Umirali su od straha dok su čekali sina.

Nakon duge strepnje javilo se zvonce na vratima. Maro je bez ijedne riječi ušao u kuću i samo produžio u banju. Roditelji su ga pitali što se dogodilo, ali on nije odgovarao. Bio je šporak, pun zemlje i blata. U kadi je ostao satima. Roditelji su ga više puta zabrinuto zvali, ali i dalje nije puštao glasa. Tuširao se iznova i iznova. To ispiranje, ispričat će mi dva desetljeća kasnije mama Jane, trajalo je satima, danima, tjednima, mjesecima, godinama… Psihijatar joj je poslije objašnjavao da se Maro od tog šoka slomio, kao kad vaza padne i razbije se u komadiće, te se stalnim pranjem nastojao spojiti u onog starog. Ali nažalost - kako bi rekao Milanović u onoj njegovoj glupavoj kampanji - nema povratka na staro. Maro je već tog dana obolio od stravičnog PTSP-a koji će ga maltretirati sve do posljednjeg udaha.

Pripaljujem novi cigar i gledam golubove kako čiste Cvjetni trg od ostataka bureka, kroasana i buhtli. Skroz sam zaboravio da sam još prije dvadesetak minuta bio u srži zavođenja. Sad sam u potpuno drugom svemiru. Nisam tužan. Možda samo prazan. Rastanci i krajevi uvijek ostave neku prazninu i tišinu, ali ne nužno neugodnu. Koliko god pokušavao sagledati Šehov život kroz demone koji su ga opsjedali, iznova mi se u misli vraćao njegov osmijeh. Po tome ću vječno pamtiti Mara Šehovića. Po vanzemaljskoj smijadi. Unatoč svom jadu koji ga je zadesio, Šeh je i dalje bio veseo i duhovit. Iskren do boli. Sjećam se jedne scene na Dančama kada je do nas stao jedan Arap koji kao da je potpuno zalutao na kupanje. Bilo je to u ljeto 2011., u vrijeme kada je ubijen Osama bin Laden i kada su novinske stupce punila previranja u arapskim zemljama, te teroristički napadi radikalnih islamista. Šeh je tom muslimanu s onim svojim jupiterskim osmijehom stao govoriti da se opusti, da ga nećemo pojesti. Udrio mu je onu svoju tešku 'peticu', a ovaj se na kraju toliko prepustio da je s nama pio gemište, iako je praktični vjernik koji nikada ne loče alkohol. Eto kakvu je istinsku moć imao Šeh.

Mnogi su mu se smijali (doduše Maro im ne bi ostao dužan svojim intelektualnim opaskama), ali istovremeno su mu zavidjeli što ne robuje normama, pravilima, kalupima, svim tim glupim sitnicama koje 'normalnim' (možeš mislit što su normalni, hahhahahahha) ljudima otežavaju svakodnevnicu. Što je unatoč bolesti koja ga je mučila, život proživio puno slobodnije od većine nas. S demonima u glavi, ali nesputan okovima. Ostavio nam je dvije predivne zbirke pjesama, nekoliko izložbi skulptura, nezaboravne izreke, nekonvencionalni pogled na svijet i njegove materijalne vrijednosti - i najvažnije od svega - taj njegov intergalaktički osmijeh kojeg nije mogao zaustaviti ni opaki mentalni poremećaj.

Maro Šehović, zbog svoje umjetnosti i pokazivanja srednjeg prsta stravičnoj bolesti, zaslužio je ulicu u Gradu, ali naravno da je neće dobiti. Svijest ljudi još uvijek nije na toj razini da ubere veličinu čovjeka koji je svjetlosnim godinama bio ispred svog vremena. Ne mogu to shvatiti čak ni Ljepuškaste Male koje slušaju opskurne bendove, lajkaju službene profile francuskih deprepisaca, te čitaju duža i smislenija štiva od Mile, a kamoli uštogljene guzonje čija djeca zatvaraju vršnjake u grobove. Ljudi, jebiga, puno toga ne kontaju, baš kako je Šeh davno uvidio.

Ljudi ne kontaju koliko
smrt sadrži
besmrtnost

On je, evo, već 10 godina besmrtan. Smije se na nekom boljem mjestu i udara anđelima one teške 'petice', krila im otpadaju, čovječe.