Njegov ratni dnevnik 'Kako je pisao Ajant' jedna je od najemotivnijih i najogoljenijih knjiga posvećenih Domovinskom ratu. Dubrovčanin koji je poznat po briljantnom 'peru', njegove riječi, pa čak i one koje objavljuje samo u obliku statusa na društvenim mrežama uvijek pogađaju točno gdje treba. 

"Rat nije svet, on je mučan i zloban. To su uništeni domovi i civilizacije, pobijeni ljudi, invalidi. To sigurno nije nešto sveto", rekao je Kovačević.

Danas gostuje u emisiji Nedjeljom u 2. 

"Ja nisam znao da postoji čovjek koji ovako piše o Domovinskom ratu. Zato sam ga danas i pozvao", rekao je Stanković. 

Đuro nerado daje intervjue, no u ovom rijetkom javnom nastupu, u emisiji Nedjeljom u 2, prisjetio se početaka svojeg ratnog puta. Kad se, naime, vratio iz JNA, odlučio je braniti Dubrovnik, prenosi HRT. 

- Roditelji su bili protiv. Oni su mi već su sredili preko našeg bogatog rođaka posao i stan u Švicarskoj. Tako da ja ne bih bio prognanik. S druge strane, to su moji ljudi ovdje. Ja sam rekao da nema šanse. Otac mi je onda rekao da ću s takvim mentalitetom poginuti, a ja sam odgovorio - onda ću poginuti, prisjetio se Kovačević.

Od svih bojišta na kojima je bio, najgore mu je bilo u Bosni i Hercegovini:

- I to na Dinari. Bilo je minus 36 stupnjeva noću, a po danu minus 30, kaže Kovačević.

O svojem životnom puti i ratnom iskustvu Kovačević je napisao knjigu "Tako je pisao Ajant". Ajant je, naime, njegov nadimak. Stanković je istaknuo da nije znao da postoji čovjek koji tako piše o Domovinskom ratu, te je kroz cijelu emisiju provukao ulomke iz Kovačevićeve knjige.

U Bosni je Đurina postrojba imala zadatak "čišćenja" bunkera.

- Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče... Međutim, on je poginuo, je to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane, ispričao je Đuro Kovačević.

Nakon toga morao je još šest sati hodati do transportera da bi došao do medicinske pomoći.

- Koliko sam izgubio krvi, trebao sam umrijeti. Taj se transporter još i pokvario, ističe Kovačević.

- Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije 5 ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu, smatra Kovačević.

Kako sam kaže, rat od čovjeka kao što je on, koji voli ljude, stvorio ubojicu:

- Ja ne znam postoji li bog. Ako postoji, onda ima dobar smisao za humor. Ja sam potpuno antiratno raspoložen. Odmah sam znao da je to nešto što nije istinito, dodaje Đuro.

Jeste li uspio oprostiti sam sebi?

- Ne. Čovjek koji za sebe tvrdi da je dobar, u bilo kojem smislu, ne može oprostiti sebi, priznaje Kovačević, prenosi HRT. 

Ipak, smatra da čovjek u ratu može ostati - čovjek.

- Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetkao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem "sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče". Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio "kad se vrati, onda ću ga roknuti", priča Đuro. 

Iako se, kako sam kaže, izjašnjava kao "klimavi ateist", Đuro Kovačević ističe da su ga odgojile četiri knjige: Ilijada, Odiseja, Biblija i Kuran. U tom ga je smjeru uputila njegova baka Malina, kojoj duguje to što mu je u život usađen niz vrijednosti.

- Poštenje, iskrenost... Naučila me da se nikad ne bojim. Rekla mi je "Vidiš groblje? Jedno je pravoslavno, a drugo je katoličko. Gore si najsigurniji, kad odeš, nema, nitko se nije nikad vratio," prisjetio se Đuro.

Đuro malo teže govori, ali zato puno piše - objavljuje i na Facebooku.