Predsjednik ste Gradskog vijeća u drugom mandatu, a on se sada bliži i svom kraju. Možete li dati jedan presjek posljednjih skoro osam godina, svi su proračuni usvojeni, čini se i kako imate korektne odnose s oporbom u vijećnici, dosta ste fleksibilni u vođenju sjednica. Je li gradska vijećnica danas konstruktivnije mjesto u odnosu na vrijeme kada ste bili oporba, a proračuni su padali? 

Danas je sigurno manje tenzija u Gradskom vijeću. Drago mi je ako postoji takva percepcija da sam i ja, načinom vođenja sjednica, uvažavajući različite stavove, tome pridonio. Zaista istinski vjerujem u pravo svakoga na iznošenje onoga u što vjeruje i što zastupa, mislim da je to temelj i bit demokracije. Naš Poslovnik je zaista napisan tako da omogućuje raspravu i vjerujem da je mogućnost iznošenja svog  mišljenja za svakog vijećnika doprinijela tome da nema tenzija koliko ih je možda bilo u nekim prethodnim mandatima. Ako usporedimo naše Vijeće s Hrvatskim Saborom ili engleskim Parlamentom, onda je neupitno da je u nas puno kulturnija i pristojnija atmosfera.  

Rijetko vas sada i vidimo za govornicom, ali kada se to dogodi, uglavnom budu neke 'teške' teme, tako je bilo i kada se razgovaralo o pitanju nepriuštivog stanovanja za naše građane, o problemima u dubrovačkom sportu, o konfliktima s građevinarima... Iz vaših govora se može prepoznati momenat u kojem vas je 'ponijelo srce', je li sebe tada vidite kao potreban glas 'običnog čovjeka', a ne diplomatskog političara?  

Volim u javnom nastupu komunicirati jezikom koji je razumljiv našim sugrađanima. S druge strane, radim jasnu distinkciju, a to jest da uvijek kad nastupam na sjednici, simbolički stanem za govornicu i predstavljam sebe kao vijećnika, odnosno naše sugrađane koje su mi dali povjerenje. Govorim o stvarima za koje mislim da su potrebne, ne javljam se često za ispravke i replike jer to nije primjereno predsjedniku GV-a. Biram kada ću se javiti, a drago mi je da su ti nastupi zapaženi u javnosti. Čovjek sam dijaloga, ali u onom trenutku kada druga strana ne razumije dijalog, a ne poštuje pravila, kao što je bio slučaj po pitanju gradnje Argentine ili po pitanju cijene članarina za djecu u sportskim klubovima, u tom trenutku vjerujem da građani od mene očekuju da branim odluke koje je donijelo GV. Lako je biti snažan prema „običnim građanima“, tu ne trebate biti posebno hrabri. Međutim, smatram da su nas građani birali da se jednako ponašamo prema „običnim građanima“ i onima koji su u jednom trenutku umislili da su veći od Grada.  Svaki put kada to vidim, reagirat ću. Stanje s kojim sada nisam zadovoljan je red na plažama. Tu očekujem od pomorskog redarstva uvođenje reda. Ako ne bude reda, bit ću prvi koji će dogodine u ljetnim mjesecima javno upozoravati. Vjerujem da će nam na izborima građani dati opet povjerenje, a onda će to imati dodatnu težinu. 

Službena kampanja za lokalne izbore još nije počela, ali HDZ se sigurno već sada itekako priprema. Iako potvrđenih kandidatura još nema, vrlo je izvjesno kako će kandidat za gradonačelnika biti Mato Franković, imate li vi ambicija za mjesto župana? 

Kao dobar dio naših sugrađana, i ja očekujem da će gradonačelnik Franković ponovno biti kandidat i očekujem ga u utrci jer njegovi rezultati zahtijevaju nastavak i treći mandat. Ja sam sve svoje političke ambicije vezao za krajnji hrvatski jug. Koja će to točno pozicija biti, o tome još nismo razgovarali unutar stranke, a iznimna mi je čast što sam u dva mandata bio predsjednik Gradskog vijeća. Po mišljenju kolega iz stranke, ali i većeg dijela oporbe, mislim da sam tu časnu funkciju na dostojan način predstavljao. Bilo bi neozbiljno za nekoga tko sada već ima dovoljno iskustva u politici, najavljivati da ću biti i treći put predsjednik GV-a, jer nikome prije nisu uspjela niti ova dva mandata. To će naravno ovisiti o rezultatu na izborima, ali svakako ne idem u političku mirovinu, a Gradski odbor HDZ-a će odlučiti za koju funkciju i koja će biti moja uloga u kampanji. Mogu reći da sam svojim radom, znanjem i iskustvom spreman za izazove koji su preda mnom.  

Kada govorimo o gradskom, pa i županijskom HDZ-u, često spominjete 'važnost vertikale vlasti'. HDZ je Vlada, HDZ je Županija, HDZ je Grad, pa se onda iznose projekti od Pelješkog mosta, do izgradnje pomorskih luka, dnevne bolnice u Metkoviću, pa do 'vašeg' Studentskog doma, škola, sada Doma umirovljenika itd. Ali tu su i projekti koji su već dugo na čekanju, od brzih cesta na Pelješcu, autoceste do Dubrovnika pa do brze ceste od Dubrovnika do Zračne luke. Čekamo li predugo? 

Vertikala vlasti jest dobra za realizaciju mnogih projekata, ali svi projekti u konačnici počivaju na ljudima. Ljude, bez obzira na stranačke boje, dijelim na sposobne i nesposobne. Tamo gdje smo imali sposobne ljude na pozicijama, projekti su se brže realizirali. U narednom razdoblju na jugu Hrvatske nas očekuje investicijski 'boom' po pitanju izgradnje autoceste do Grada. Ako me pitate kasnimo li, rekao bih da kasnimo 40 godina i to mi nije problem reći. Tu postoji odgovornost i HDZ-a. Iako je činjenica kako Pelješkog mosta ne bi bilo bez Vlade i premijera Plenkovića, isto je tako činjenica i da nemamo brzu cestu do aerodroma. Moramo žurno krenuti u realizaciju tih projekata jer je meni, osobno, neugodno 2024. godine pričati o projektima koji su trebali nastati prije preko 40 godina i najavljivati ih kao čudo. To naši sugrađani zaslužuju, očekuju i to smo već morali imati. Ipak, dobro je da postoji vertikala, jer onda nema opstrukcije. 

Kampanja je i vrijeme kada će se puno dublje pretresati aktualni i prošli mandati. U Županiji imamo i primjer donedavnog gradonačelnika Ploča, Miša Krstičevića, kojega je HDZ najviše kritizirao kao gradonačelnika kojega nema u svom gradu jer je kroz cijeli mandat radio u splitskoj bolnici. Može li političar funkcije poput one gradonačelnika, župana ili načelnika obnašati uz druge poslove? 

Meni je to apsolutno nevjerojatno, da se netko kandidira za časno mjesto gradonačelnika, sugrađani ti daju povjerenje, a da radiš dva posla. Nemoguće je obnašati tako odgovornu funkciju, a raditi u drugom gradu bilo koji drugi posao. Mene čudi kako gospar Krstičević to nije shvatio još davno, nerazumljivo mi je  i neprihvatljivo. Ako ste izabrani na izvršnu funkciju lokalne samouprave, morate 365 dana predano raditi i to će sugrađani osjetiti.  

Dubrovački inženjer građevine Tomislav Paviša sada je aktualizirao pitanje izgradnje aerodroma u Trebinju, uputio je otvoreno pismo u kojem traži se odredi konačna strategija očuvanja javne vodoopskrbe na dubrovačkom području i da se prestane, kako on to kaže, „izglasavati deklaracije kao simbol neučinkovitog politiziranja“.  Je li Deklaracija o zaštiti baštine, prometnim i ekološkim izazovima Dubrovačko-neretvanske županije, a koju je izglasala Skupština DNŽ, neučinkovito politiziranje? 

S obzirom na to kako se radi o projektu koji se događa na teritoriju druge države, male su formalne mogućnosti utjecaja u postupku. Deklaracija je jedan izraz političkog upozorenja kako je investicija na tom prostoru potencijalna ugroza vodoopskrbne mreže Dubrovnika i cijeloga prostora Dubrovačko-neretvanske županije i kao takva, mislim da je korisna. Naravno da treba sagledati postoje li još neke pravne mogućnosti za osporiti bilo kakvu aktivnost koja bi mogla dovesti do ugroze pitke vode. Mislim da tu Županija koristi mehanizme koji su joj na raspolaganju i da je župan Dobroslavić aktivan po tom pitanju i u tome ga podržavam.  

Osim zabrinjavajućeg pitanja vodoopskrbe, dio negativnih osjećaja kod ljudi sigurno leži i u činjenici da se radi o aerodromu u neposrednoj blizini Trebinja, kada uzmemo u kontekst još uvijek nepomirene odnose nakon Domovinskog rata. Kako danas vidite te odnose? Ranije ste govorili da u Trebinje ne odlazite.  

Ne idem u Trebinje iako uvijek pravim distinkciju između naroda, dijela stanovnika Trebinja, od kojih mnogi rade u Dubrovniku, i službene politike. Dok službeno Trebinje 1. listopada komemorira dan 'napada Dubrovnika na Trebinje', dok grubo falsificiraju povijest, a svoju djecu uče lažima i siju mržnju, do tad ja, kao službeni predstavnik Grada Dubrovnika, sigurno neću poći u Trebinje. U Trebinju nisam nikada bio ni privatno, a pogotovo ne u funkciji predsjednika GV-a. Ali, isto tako sam spreman, nakon sazrijevanja svijesti o zlu kojeg je dio stanovnika Trebinja, potpomognutih ratnim zločincem i bivšim gradonačelnikom Vučurevićem, učinio našem gradu i ljudima, nakon isprike koja nužno mora slijediti, spreman sam poći u Trebinje. Isto tako, nakon što se crnogorsko vodstvo, koje je sudjelovalo u agresiji na Dubrovnik, u jednom trenutku ispričalo, ja sam bio prvi za normalizaciju odnosa. Ne smijemo živjeti u prošlosti i sijati sjeme mržnje, moramo na ispravnim temeljima graditi odnose za budućnost. Nisam za dizanje tenzija i zveckanje oružjem, više od dvije tisuće tih ljudi u našem gradu zarađuje kruh i tenzije su nepotrebne, ali se istina mora znati. Onaj tko to negira nije dobrodošao u naš Grad. 

Jedna od najvećih tema u javnom prostoru posljednjih mjeseci je priuštivo stanovanje, to je nešto o čemu politički establišment nije govorio godinama, iako problem postoji već godinama, a na hrvatskom jugu sigurno i najizraženije. U vrijeme gradnje Studentskog centra govorilo se kako će posljedično pasti cijene najma stanova, to se nije dogodilo. Sada se isto govori za regulaciju iznajmljivanja turistima. Hoće li padati cijene, vidite li vi rješenje ovom problemu?  

Volio bih da cijene padnu, ali nisam siguran da hoće. Uz priuštivo stanovanje, istaknuo bih jedan problem koji je uz to vezan, a po meni je ključni problem Dubrovnika u sljedećih 20 godina. To je intelektualno propadanje. O tome govorim posljednjih nekoliko mjeseci i drago mi je da su i drugi počeli o tome govoriti. Naši mladi ljudi odlaze studirati, a ako im roditelji nisu omogućili stan za povratak, oni se ne mogu vratiti u naš grad jer radeći poslove u struci, a koji su i dobro plaćeni, oni postaju sirotinja u našem gradu. U tom kontekstu treba razdvojiti socijalne slučajeve i ljude koji zasnivaju obitelji. Danas najčešće morate čekati da vam roditelji umru ili se vrate na selo, kako bi se nekretnina oslobodila za osnivanje obitelji. Drugi je problem što u malim nekretninama ne možete formirati mnogobrojnu obitelj. Što je odgovor? Svi pokušaji su hvalevrijedni, ali dugo vremena govorim o jednom modelu koji nikako da se uhvati. Grad Dubrovnik ima dva alata, jedan je prostorno planiranje, a drugi alat je sudjelovanje u poticajnoj stanogradnji, ali ne po postojećim modelima.  

Nego po kakvim modelima? 

Moja je ideja suprotna svim dosadašnjim modelima. Dakle, u sljedećih godinu dana ćemo promijeniti GUP, mi moramo na javnom natječaju otkupiti dovoljno negrađevinskih površina, koje će Grad sam sebi prenamijeniti u stambene zone. U te zone trebamo dovesti infrastrukturu, ali ne i graditi stanove. Zašto? Jer stanove može graditi grubo rečeno „srednji sloj“ putem gradskih zadruga. To su naši ljudi koji imaju otprilike 1500€ plaće, što je u Dubrovniku i više nego moguće uhvatiti. To je 3000€ po obitelji, kreditni potencijal do nekih 200 tisuća eura. Ako mi kao Grad putem zadruga kupimo zemljište, po cijeni zemljišta kojega smo kupili kao negrađevinske čestice, pa ga prenamijenili u  građevinsko, kvadrat izgradnje tog stana po sadašnjim cijenama u Dubrovniku, sa zemljištem, neće biti više od 1800€ po m2. Ta bi novonastala stambena zona nastala na prostoru Pobrežja, Osojnika, Ljupča i prema Gornjim selima. Zato je cesta most Dr Franjo Tuđman – Pobrježje strateška investicija Grada 

Odakle Gradu novci za to? 

Grad nema fiskalni kapacitet kupiti milijarde kvadrata, ali kada formiramo zadrugu zainteresiranih stanovnika, imat će ljudi, članovi zadruga uz pratnju banke u onom trenutku kada Grad stane iza projekta. Tako bi mogli izgraditi ogroman broj stanova.  

Tko to treba čuti? 

Ako rečem - moji kolege bit će grubo, ali uvjeren sam da će uskoro ovo što govorim postati tema. (smijeh) Svakome je ideja načelno dobra, a onda se javljaju administrativne prepreke za koje smatram da ne mogu biti izgovor. Mokošica se gradila po sistemu zadruga. Možemo komentirati je li lijepa ili ružna, ali tisuće ljudi je tamo našlo dom, uključujući mene. Upravo tu govorim o problemu intelektualnog propadanja, o onim ljudima koji trebaju nositi grad, a nakon završetka studija se ne vraćaju jer ovdje ne mogu živjeti. Zato cijelu paradigmu mijenjam.  

Jesmo li onda pred ove izbore, konačno, kao društvo sazreli da govorimo o ovakvim idejama, o sadržaju, a ne o niskim strastima, populizmu i ideologiji? 

Volio bih vjerovati da smo sazreli kao društvo, ali kada studentima predajem na kolegiju 'Izborne strategije', onda ih upozorim na jednu činjenicu - ideologija i strast u jednom trenutku preuzmu sadržaj i prave probleme. U načelu, kada bi danas pitali naše sugrađane, svi bi se složili da je ovo što ste vi postavili, sadržajni izbori – teme i programi, ključ. Međutim, da je to ključ izbora sve bi kampanje bile lišene ideologije i emocija, a one uvijek to imaju. Volio bih da ovi izbori budu različiti od drugih, ali s obzirom na moje iskustvo, to se neće dogoditi. Oni će u jednom trenutku postati od komunalnih i programskih – ideološki i strastveni.  

Tu ulogu igraju i mediji da 'utabanaju' jedan smjer, pa možemo odmah tako krenuti i danas. Kakvi sadržaji trebaju biti teme predstojećih lokalnih izbora na hrvatskom jugu? 

Nekoliko je ključnih tema. Prvo je rješavanje i implementacija postojećih prometnih rješenja, a vjerujem kako će dosta naših sugrađana po uspjehu ili neuspjehu te teme, odlučiti za koga će glasovati. Druga je stvar stanovanje, a treća održivi razvoj i suživot s turizmom. On je nama jedina industrija, naš blagoslov i prokletstvo u istom trenutku, a svi od njega direktno ili indirektno živimo. Vjerujem da će te tri teme biti ključne. Četvrto pitanje koje će vjerujem, ako ne za ove, onda za iduće izbore biti jednako važno jest – kamo mi idemo? Pristaša sam teze da trebamo naći održivi razvoj za 42 tisuće stanovnika u gradu, s okolnim općinama 75 tisuća ili 120 tisuća u županiji. S tim brojem ljudi, mi ne možemo opskrbljivati sve megalomanske ideje koje se žele graditi u turizmu. Trebamo ograničavati pretjeranu izgrađenost, nove turističke zone i nove hotelske kapacitete jer to neminovno za sobom donosi migraciju iz nama jezično i kulturološko dalekih zemalja. Za 30 godina možemo doći u situaciju, ako nastavimo u ovom smjeru, da ovdje neće biti 50 posto Hrvata. Meni, koji sebe doživljavam domoljubom, je jako bitno što će se ovdje događati. Ono što se događalo u dubrovačkom turizmu prije 10-15 godina kada su se prema ljudima odnosili – ako nećeš ti, ima tko će, pa smo iščerali Slavonce i Hrvate iz BIH u Irsku i Njemačku, danas se to počinje okretati na – ako nećeš ti ima Filipinac i Nepalac. To je krivi put. Ne smijemo ponoviti pogreške zapadne Europe. Ponašamo se kao da ti ljudi ne postoje i ništa ne radimo po pitanju njihove integracije. Živimo pored njih, srećemo ih na cesti i vidimo da se njihov broj povećava, a to se događalo u zemljama zapadne Europe prije 40-50 godina pa pogledajmo kakva je danas situacija. Ako mi, kao 'mainstream' stranka koja poštuje ljudska prava, ne nađemo odgovore na ta pitanja, za 10 do 15 godina bi se mogao značajno promijeniti odnos stanovnika, a jačat će ekstremno lijeve i ekstremno desne stranke. Važno je shvatiti da bi vrlo skoro mogli doći do prijelomne točke. Zato moramo osigurati priuštivo stanovanje i kvalitetan život za 120 tisuća stanovnika Dubrovačko-neretvanske županije sa minimalnim i ograničenim brojem strane radne snage. 

Bliži nam se i Advent, on je postao nezaobilazan u Studentskom domu, što ove godine spremate? 

Radimo naše klasične koncerte petkom, a novost je da su mi naši studenti rekli da je Vojnović sada 'Vonki', pa radimo 'Vonki utorkom'. Advent na Vojnoviću otvaramo 29. studenog s Majom Šuput, 3.12. otvaramo 'Vonki utorkom' s Diktatorima, preskačemo 6.12. jer je tada Thompson na Stradunu, 10.12. imamo Matka i Branu, 13. dolazi Mate Bulić nakon vrhunske atmosfere prošle godine, 17. nam stiže pjevač čije pjesme znamo, a ne znamo tko ih pjeva – Ivica Sikirić, 20. 12 najavljujemo Halida Bešlića, a nakon toga za Božić i blagdane naši radnici su sa svojim obiteljima i tada ne sviramo. Nastavljamo 27.12. kada dolazi Jole, i 30.12. pod parolom 'Nova godina u nas dolazi ranije' zatvaramo koncertni dio godine, uz Maju Bajamić, Giuliana i Diktatore. Program je namijenjen našim studentima i sugrađanima, ako dođu furesti, dobro su došli. Tako smo formirali i cijene.  

Imate li zatvorenu financijsku konstrukciju?  

Svi izvođači i produkcija se financiraju isključivo iz poslovanja Studentskog centra, nismo primili niti tražili od Turističke zajednice ili Grada Dubrovnika jedan cent. Koncept Studentskog centra je zaista jedinstven i dive mu se u Europi i Americi i vjerujem da će ga uskoro kopirati druga sveučilišta jer su me neka već zvala da im budem konzultant na ideji integracije kongresnog dijela, akademske zajednice i studenata u jedan jedinstveni prostor. Drago mi je da nemamo nikakvih financijskih problema, jer ovaj prostor ne služi samo studentima, nego i našim sugrađanima, raznim udrugama koje su ovdje dobrodošle.  

Smeta li vam u tom kontekstu kada vam spočitavaju što se Studentski dom iznajmljuje turistima ljeti? 

U studiji izvodljivosti, koje sam autor, vrlo je jasno naznačeno kako bez prihoda iz komercijalnog iznajmljivanja, ovaj projekt nije održiv. Mi nismo na proračunu, dakle sami isplaćujemo plaće iz svog poslovanja za 80 dubrovačkih obitelji, vrijednih ljudi koji ovdje rade. Bez tih prihoda i kongresnog dijela, naši studenti bi trebali plaćati cijenu od 400 do 500 eura. Student servis ovdje ne zarađuje milijunske provizije kao u velikim gradovima, taj luksuz nemamo, pa novac moramo zaraditi, a zarađujemo na vrhunskoj usluzi ljudi koji ovdje rade. Tome svjedoče i vjenčanja, nikada se nismo oglasili, a već smo popunjeni za cijelu sljedeću godinu. Sve što u životu radim, volim da bude na visokoj razini, od VK Neptun, do Studentskog doma, predavanja studentima i mog angažmana u Gradskom vijeću, a to tražim i od mojih suradnika. Jasno mi je kako su mnoge kritike koje dolaze posljedica moje političke uloge, a ne dolaze zbog samog koncepta; jer da nisam HDZ-ovac, onda bi sigurno i taj dio ljudi zapljeskao.