PRIVATIZACIJA MERCANTEA Potpuno je nejasno zašto je Dubrovkinja Nuova s Konelom krenula graditi Mercante

Danas nastavljamo s pričom oko privatizacije Dubrovkinje Nuove, a ovoga puta pišemo o Mercanteu. Pošto je tema kompleksna, podijelit ćemo je u više nastavaka.

Općepoznata je stvar da je zemljište na kojem je izgrađen šoping centar Mercante bio u vlasništvu Dubrovkinje Nuove. Na prijelazu milenija Uprava Dubrovkinje Nuove na čelu s direktorom Pavom Miloglavom odlučuje poduzeti nešto u vezi tog zemljišta odnosno krenuti u investiciju. Traže partnera u tom projektu, i izabiru cavtatsku tvrtku Konel, koja se danas, nalazi u stečaju.

S obzirom da je Dubrovkinja Nuova u to vrijeme još uvijek dioničko društvo pretežno u društvenom vlasništvu – kao takva – vjerojatna je trebala raspisati natječaj prema kojemu bi odabrala najboljeg ponuditelja za ulazak u investiciju. Nismo uspjeli saznati je li natječaj bio raspisan (ne kažemo da nije).

Bilo kako bilo, Miloglav i direktor Konela Antun Kralj, široj javnosti poznat iz afere Pet zvjezdica, u ožujku 2000. godine sklapaju ugovor o zajedničkom ulaganju, a poslije će sklopiti još neke dodatke tom ugovoru.

U tom prvom stoji kako Dubrovkinja Nuova u zajedničku investiciju ulaže zemljište na kojem je poslije izgrađen Mercante u vrijednosti od 1,9 milijuna kuna, a Konel ulaže dug koji prema njemu ima Dubrovkinja Nuova u iznosu od 1,2 milijuna kuna. Također je ugovoreno da će se dobit iz zajedničkog ulaganja dijeliti među ugovornim stranama prema njihovim ulozima. Logički gledajući taj ugovor, Dubrovkinja Nuova je trebala dobiti više od pola iznosa prodavajući kasnije poslovne prostore ili postati njihov vlasnik. Međutim, vidjet ćemo da se to nije dogodilo.

U lipnju 2001. Miloglav i Kralj sklapaju novi ugovor u kojem stoji da je za investitora šoping centra izabran upravo Konel. Dogovaraju se kako će trošak projektiranja Mercantea koji iznosi milijun kuna bez poreza snositi u omjeru 797 tisuća kuna Dubrovkinja Nuova (79%), a Konel 203 tisuće kuna (21%). Komunalni doprinos košta 1,9 milijuna kuna, od čega Dubrovkinja Nuova plaća oko 700 tisuća kuna (37%), a Konel 1,2 milijuna kuna (63%).

U ugovoru je nadalje definirano kako Dubrovkinja Nuova stječe pravo vlasništva (bez plaćanja) na parkiralište Mercantea, veličine 1837 metara kvadratnih, te da kupuje poslovni prostor veličine 238 kvadrata, skladište veličine 78 kvadrata te još 12 parking mjesta u garaži sveukupne površine 144 kvadrata za 1,9 milijuna kuna (505 tisuća njemačkih maraka) bez poreza. Dubrovkinja Nuova je ovo platila prijebojem svog dijela dobiti od ulaganja.

U isto vrijeme Dubrovkinja Nuova dopušta Konelu da zatraži i postigne upis prava vlasništva na dvije poslovne zgrade Mercantea.

Ovdje dolazimo do ključnog problema. Naime, Dubrovački dnevnik u svom posjedu ima sve spomenute ugovore, ali ni nakon brojnih njihovih isčitavanja, nismo shvatili što je Dubrovkinja Nuova htjela postići ovom investicijom.

Gledajući te dokumente ispada da su i Dubrovkinja Nuova i Konel otprilike jednako uložili u gradnju Mercantea, ali na kraju je Dubrovkinja Nuova dobila poslovni prostor, skladište, parkiralište, te dodatna parking mjesta, a Konel sve ostalo(!). Kakav je to čudan omjer?

Da ne bi bilo zabune, provjerili smo nekoliko kupoprodajnih ugovora kako bismo vidjeli jesu li kupci svoje poslovne prostore kupovali od Dubrovkinje ili Konela. Međutim, Dubrovkinja Nuova, osim na spomenutim prostorima, nigdje se ne spominje kao vlasnik. Kupci su poslovne prostore u Mercanteu kupovali ili od Konela ili od tvrtke Mercante d.o.o., koja je preko njenog bivšeg prvog čovjeka Đina Kralja, inače sina Antuna Kralja povezana s Konelom. Naime Đino Kralj je osnivač tvrtke Mercante d.o.o., a ujedno je i član Uprave tvrtke Conell 2 u vlasništvu njegovog brata Antoana Kralja, inače svojedobnog predsjednika Uprave Konel.

Tako su primjerice bivši vaterpolisti Juga Mile Smodlaka i Elvis Fatović svoje poslovne prostore kupili od tvrtke Konel. Zanimljivo da su poslovne prostore u Mercanteu osim njih dvojice, kupila još dva vaterpolista Ognjen Kržić i Alen Bošković.

Smodlaka i Fatović su prošli vrlo povoljno – 2001. godine platili su metar kvadratni Konelu svega 4500 kuna plus porez (realna cijena u to doba bila je, pisali smo već, oko 2000 maraka, odnosno nešto malo manje od 8000 kuna). Ta cijena za našu priču nije bitna, ali puno govori o tadašnjim odnosima Konela i Juga, jer sumnjamo da bi privatna tvrtka išla cijenama mimo tržišne. No, to je neka druga tema.

Vratimo se mi na bit priče. Dubrovkinja Nuova ima to što ima, a Konel prodaje sve ostale prostore (u sljedećim nastavcima ćete vidjeti da su to paprene, odnosno realne tržišne cijene), te logično, zarađuje mnoge više od tvrtke koja je bila vlasnik zemljišta na kojem je sve počelo.

Možda je Dubrovkinja Nuova i zaradila na ovoj investiciji lijepe novce, možda je Miloglav majstorski krenuo u ovaj projekt, ali nama je potpuno nejasno što je Dubrovkinja Nuova postigla s ovom investicijom. S druge strane, Konel je gradeći zgradu kao investitor, vjerojatno  potrošio više novca, iako su dio gradnje zgrade, prema našim informacijama, naplatili prijebojem s tvrtkama od kojih su nabavljali materijal, a kojima su kasnije povoljnije dali prostor, upravo u Mercanteu. Isto je mogla učiniti i Dubrovkinja, i to bez da ide u posao s Konelom, jer je zemljište njeno, te bi joj tako možda ostalo više poslovnih prostora, i samim tim bolja zarada. Naravno sve je to stvar dogovora između dvaju investitora, ali zašto bi Dubrovkinja popuštala na račun partnera? Na kraju krajeva, njeno je zemljište i treba se boriti da što povoljnije prođe, a ako neki investitor neće, neka dođe drugi ili neka se ništa ne gradi – neće tako atraktivno zemljište propasti.  

Ovo što se sad pitamo, možda su samo špekulacije, ali nismo mi jedini koji tako misle. Naime, Državna revizija se u svom izvješću također pita što je Dubrovkinja Nuova postigla s ovim ulaganjem.

-Iz dokumentacije Dubrovkinje Nuove nije vidljiv konačan obračun dobiti, visina ukupnih ulaganja Dubrovkinje Nuove i Konela, te kakav je financijski rezultat Dubrovkinja Nuova ostvarila ulaganjem nekretnina i novčanih sredstava u zajedničku investiciju – zaključak je Državne revizije.

Nevjerojatna je to šlampavost u vođenju tvrtke. Kako je moguće da Dubrovkinja Nuova nema dokumentaciju ili stavke u poslovnim knjigama iz kojih je jasno koliko su uložili i što su na kraju dobili?

Ovako jedino možemo posumnjati da je ovo javno-privatno partnerstvo završilo kao i mnogi drugi u Hrvatskoj. Krenulo se u zajedničko ulaganje, a Konel je, izgleda, izvukao bolji rezultat.

Na kraju podsjetimo, da tvrtka Gravosa d.o.o., pravni slijednik Dubrovkinje Nuove, u svom vlasništvu još uvijek ima poslovni prostor u Mercanteu, kao i parkiralište. Pavo Miloglav je još uvijek direktor, te s obzirom da Gravosa naplaćuje parking, možemo konstatirati da još uvijek živi na račun Dubrovkinje Nuove, iako ta tvrtka odavno više nije u društvenom vlasništvu.

Više o privatizaciji Dubrovkinje, čitajte ovdje.

(nastavlja se)