PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Više od 400 poslovnih prostora i stanova, 4 robne kuće, 4000 zaposlenih, 600 krava...Sve su iskasapili!

Dubrovački dnevnik kreće sa serijom tekstova o privatizaciji Dubrovkinje, najvećeg poduzeća na jugu Hrvatske prije Domovinskog rata. Nijedan medij u hrvatskoj povijesti nije se ozbiljno pozabavio s privatizacijom firme čije posljedice osjećamo sve do dana današnjeg. Stoga će Dubrovački dnevnik opširno pisati o ovoj, možda i najvećoj, dubrovačkoj aferi u njegovoj slavnoj povijesti. Zbog svoje opširnosti, afera 'Silovanje Dubrovkinje' će vam možda dosaditi, ali smatramo da se mora što više rasvijetliti i ispričati javnosti.

Nismo sigurni hoćemo li uspjeti sve malverzacije raskrinkati, jer je dobar dio dokumentacije Dubrovkinje nepovratno uništen, dio zaposlenika je umro, a većina zaboravila što se tamo radilo. Oni koji se sjećaju, po starom dobrom dubrovačkom običaju 'Sa svima lijepo, s nikim iskreno', neće o tome pričati imenom i prezimenom. Slično kao i komentatori na ovom portalu, imaju najveća muda kad su anonimni, a manji su od makova zrna kada se trabaju predstaviti (o tom strahu i gdje nas je doveo, već smo pisali).

Bez obzira na sve navedeno, sigurni smo kako ćete ipak otkriti neke pojedinosti koje niste znali. Ova priča mora biti ispričana, a akteri afere otkriveni kako se nikad ne bi zaboravilo što su radili u vrijeme dok su Dubrovčani branili grad - a kada su se vratili s bojišta - dočekao ih je otkaz u tvrtkama koje su kasapljene komad po komad, nekretninu po nekretninu...

Danas ćemo uvodno predstaviti Dubrovkinju kako biste se sjetili koliko je to poduzeće moćno bilo, ali i da vam je lakše pratiti nastavak ove priče.

Složena organizacija udruženog rada (SOUR) Dubrovkinja prije Domovinskog rata sastojala se od pregršt djelatnosti – veleprodaje, maloprodaje, transporta, zajedničke službe, prehrane, neprehrane, auto servisa, robnih kuća, pekare, stolarije, vinarije, mljekare, stočne farme...

Na njenom vrhuncu, u tvrtki je radilo oko 4000 zaposlenika. Pošto je Dubrovkinja djelovala ne samo u Dubrovniku, uzmimo da je Dubrovčana u tom poduzeću radilo oko 3500. Također, recimo da prosječna prijeratna obitelj broji 4 člana, te dolazimo do brojke od 14 tisuća Dubrovčana koji su direktno živjelo od Dubrovkinje. Pridodamo li njima i one koji su živjeli indirektno, ispada da je pola Dubrovčana živjelo od – tvrtke koja je nestala u vihoru privatizacije.

Dubrovkinja je sveukupno imala oko 200 butiga, više od 20 samoposluga, 4 robne kuće (Minčeta, Srđ, Rudine i Igalo), dvjestotinjak stanova sa stanarskim pravom, vinariju i mljekaru na Grudi, stočnu farmu s oko 600 krava, pekaru Orlando koja se proslavila za vrijeme rata, stolariju, veliki auto servis na mjestu današnjih Dvora Lapad, vozila s kojima se obavljao transport, poslovne prostore u Trebinju, Zagrebu, Karlovcu i drugim gradovima...

Za našu priču posebno su važni atraktivni poslovni prostori u Dubrovniku koji danas dostižu astronomske cijene zbog nedostatka kvalitetnih radnih nekretnina. Svi oni koji su se dokopali tih vrijednih prostora po nevjerojatno povoljnim cijenama preko noći su postali najbogatiji građani Dubrovnika, a danas se predstavljaju kao ugledni poduzetnici. Podsjetimo se onih najvažnijih nekretnina.

Dubrovkinja je imala poslovne prostore u starom gradu - na Stradunu, Širokoj ulici, ulici od Puča...Cijela takozvana Kasarna od današnje nekretnine Dubrovačkog vjesnika, preko zgrade današnje Porezne uprave, pa do Narodnih novina pripadala je Dubrovkinji. Ne samo to – već je i današnji Mercante izgrađen na zemljištu Dubrovkinje. Odmah do bivše Kasarne, su prostori u zgradama bivše Duhanske stanice uključujući možda i najvrijedniji – današnji Pemo centar.

Nadalje u svom su vlasništvu imali zgradu takozvane bivše Budućnosti (gdje je bila Zagrebačka banka, danas je tu Vipnet), no u njihovu je vlasništvu bila i takozvana zgrada nove Budućnosti preko puta suda gdje su danas, među ostalim poslovnim subjektima, auto škola i Euroherc osiguranje. Također, i svi ostali prostori između te dvije zgrade.

Također, dio nekretnina na gruškoj obali bile su od Dubrovkinje – u onom najpoznatijem danas je Privredna banka. Pa onda nekretnine preko puta skretanja za Medarevo, pa barake na Babinom kuku, prostori u Sedam smrtnih grijeha (kafić Dix i okolni), Ilijina Glavica (danas je tu Konzum), poslovni prostori na Batali...

Tu su jasno robne kuće Srđ i Minčeta, te pekara Orlando zajedno s parkiralištem.

Od vrijednih zemljišta izdvajamo Dvore Lapad gdje je bio auto servis Adria, zemljište oko bivše tvornice Radeljević, te skladišta i hladnjače u Komolcu, Mercante, DOC...

Naravno bilo je toga još, ali za sada vas nećemo više zamarati. Podsjetit ćemo vas kako je krenula privatizacija. Rekli smo već, za vrijeme ratnih sukoba, dok je dubrovačko stanovništvo bilo 'zabavljeno' sa Srbima i Crnogorcima, daleko od njihovih očiju, Dubrovkinja je krenula u propast.

Tijekom 1992. i 1993. godine SOUR Dubrovkinja se dijeli na četiri poduzeća: Dubrovkinja Nuova, Dubrovkinja Trade, Dubrovkinja Župa-Konavle, te Dubrovnik Shopping Centers.

Dubrovkinja Nuova postaje pravni slijednik SOUR Dubrovkinje u dijelu koji se tiče prehrane, što znači da su se najatraktivniji poslovni prostori poput današnjeg Pemo Centra i bivše Duhanske stanice našli u toj tvrtki.

Dubrovkinja Trade postaje pravni slijednik SOUR Dubrovkinje u onom dijelu koji se tiče neprehrane. I ona također u svom vlasništvu ima vrijedne nekretnine, recimo prostor u Širokoj ulici gdje je bio Kozmo.

Dubrovkinja Župa-Konavle barata s imovinom Dubrovkinje na prostoru Župe i Konavala-  od poljoprivrednih djelatnosti na Grudi do atraktivnih poslovnih prostora u Kuparima (primjerice Župka).

Dubrovnik Shopping Centersu pripadaju robne kuće, ali i vrijedno zemljište na kojemu je napravljen današnji DOC.

Mi ćemo se na početku našeg pisanja prvo osvrnuti na Dubrovkinju Nuovu, pa potom na Dubrovkinju Trade, a na kraju i na sve ostale.

Dubrovkinju Nuovu, da se podsjetite, kroz privatizaciju su kao direktori i članovi Uprave, među ostalim, vodili Pavo Miloglav, Marijan Mrkušić, Katica Matić, Ante Srhoj, Pavo Perić, Niko Matušić..., dok su predsjednici i članovi Nadzornog i Upravnog odbora bili Miho Popović, Ante Stojan, Stijepo Butijer, Ana Lale, Ivo Vukić, Ante Šarac...

Što se pak Dubrovkinja Trade tiče, nju je kroz privatizaciju vodio direktor Tomislav Tomaš, a u Nadzornom i Upravnom odboru, među ostalim, sjedali su Frano Matušić, Branko Bazdan, Tihana Obrvan, Marijo Dominiković, Ante Jerković...

Druge tvrtke kćeri Dubrovkinje u ovom trenutku nećemo predstavljati da ne idemo preširoko. Valja svakako spomenuti da je veliku ulogu u tadašnjoj privatizaciji Dubrovkinje, odigrala i ondašnja Dubrovačka banka na čelu s vječno nevinim Nevenom Baračem. Naravno i Fond za privatizaciju.

Imovina koju smo spomenuli u tekstu tijekom devedesetih godina i prvom polovicom prvog desetljeća 21. stoljeća, razgrabljena je, a Dubrovkinja je ostala bez svega. Osim sjećanja, na nekoć ogromnu firmu koja je hranila polovicu dubrovačkih obitelji.

Tko ju je i na koji način razgrabio, čitat ćete u sljedećim nastavcima.