PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE „Pavo Miloglav je na mjesto direktora došao zbog kumskih veza sa Šimom Đodanom, rasprodavao je nekretnine i uništio poslovanje tvrtke“
Kao što smo rekli, priču o privatizaciji Složene organizacije udruženog rada (SOUR) Dubrovkinja, počinjemo s Dubrovkinjom Nuovom. Ta je tvrtka nastala podjelom SOUR Dubrovkinje na četiri pravne slijednice.
Dubrovkinja Nuova bila je pravni slijednik u sektoru koji se tiče prehrane, pa su tako najatraktivnije nekretnine poput onih u bivšoj Duhanskoj stanici i(li) Kasarni završile u njezinom portfeljeu.
Dubrovkinja Nuova osniva se 1993. godine, a u ljeto isto godine broji skoro tisuću zaposlenih – točnije 990 radnika. Te iste godine u travnju za direktora Dubrovkinje Nuove se uz velike proteste radnika imenuje Pavo Miloglav. Tadašnji šef poslovnice elektromaterijala i bijele tehnike Dubrovkinje Antun Pravedan prisjeća se kako je Miloglav došao na mjesto direktora.
-Prije rata Miloglav je na plažama iznajmljivao suncobrane, te je bio trgovački putnik splitske Prerade zadužen za pivo. Odjednom je imenovan za direktora. Radnici Dubrovkinje su se protivili, jer su smatrali da Miloglav nema kompetencije za obavljanje te odgovorne funkcije – priča Pravedan.
Međutim, prema rječima Pravedana, dolasku Miloglava na to mjesto kumovao je tadašnji saborski zastupnik HDZ-a Šime Đodan.
-Đodan i Miloglav su kumovi. Postojali su prijepori da se Miloglav imenuje direktorom, ali iz Zagreba je došao Đodan i sve riješio – objašnjava Pravedan koji ističe da je Miloglav na to mjesto došao pun ideala kako bi sačuvao Dubrovkinju, te napravio nešto pozitivno, ali sve se ubrzo promijenilo.
Prema odredbama članka 1. tadašnjeg Zakona o privatizaciji, ciljevi koje bi poduzeće prilikom privatizacije trebalo ostvariti su gospodarski rast u uvjetima tržišnog gospodarstva, tehnološka modernizacija, primjena novih metoda upravljanja, te jasno, zadržati produktivnu zaposlenost. Miloglav dolaskom na čelo Dubrovkinje Nuove ima velike planove, te donosi Razvojni program. U tom dokumentu spominje se kako firma ima značajan potencijal u prodajnim i poslovnim kapacitetima na vrlo atraktivnim lokacijama, te stručne kadrove, što čini pretpostavke daljnjeg razvoja. Tijekom 1994. i 1995. predviđeni su zahvati na obnovi i rekonstrukciji opskrbnog centra Mokošica, ulaganja u Komolcu, obnova voznog parka. Za te aktivnosti planira se utrošiti više od 2 milijuna tadašnjih maraka.
Krajnji cilj je, pazite sad ovo, ostvariti prihode u 2005. godini u iznosu od 54 i pol milijuna maraka. Planirani rashodi za istu godinu su 50 milijuna maraka što znači da poduzeće ostvaruje dobit u iznosu od oko 4 milijuna maraka.
Svi dobro znamo da se ovo nikad nije ostvarilo. Štoviše, nalaz Državne revizije iz 2004. kazuje kako Dubrovkinja Nuova koncem 2003. godine broji svega 77 zaposlenih.
U samo jedno desetljeće broj radnika Dubrovkinje Nuove pao je s 990 na samo 77 zaposlenih, pa Državna revizija zaključuje kako ciljevi privatizacije nisu ostvareni. No Pravedan se ne slaže s Državnom revizijom, jer su po njemu ciljevi Miloglava itekako ostvareni.
-Cilj je bio uništiti poslovanje tvrtke i rasprodati nekretnine. Ja sam cijelo to vrijeme bio u firmi, i svjedok sam da nije bilo pravih pokušaja da se poslovanje održi i razvije – zaključuje Pravedan koji je upravo zbog, kako kaže, katastrofalnog vođenja Dubrovkinje tijekom tranzicije ušao u politiku želeći mijenjati stvari.
S nim se slaže njegov kolega, tadašnji predsjednik malih dioničara Dubrovkinje Nuove Jakov Miletić.
-Cilj je bio rasprodati vrijedne nekretnine po sumnjivim uvjetima. Nije bilo nikakvih pokušaja da se poslovanje Dubrovkinje održi – prepričava Miletić.
Miletić je u to vrijeme bio jedan od rijetkih zaposlenika Dubrovkinje Nuove koji je vodio velike (javne) bitke s direktorom Miloglavom. Prozivao ga je za prodaju vrijednih nekretnina u bescjenje, te je diljem grada lijepio plakate kojima je upozoravao što se događa u nekoć moćnoj tvrtki.
-Miloglav, kojeg je na mjesto direktora u Dubrovkinju doveo kum Đodan, i njegova ekipa prodavali su nekretnine neprocjenjive vrijednosti u bescjenje, a nama zaposlenicima su, umjesto novca za plaću, davali bonove prehrambenih lanaca – kaže Miletić koji je o radnjama Uprave obavijestio tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog, ali i onog u Dubrovnika, a to je bio Anto Rusković. Međutim, istraga nije nikad pokrenuta unatoč raznim obećanjima.
Kada je Miletić upitao Miloglava zašto se prodaje vrijedna imovina Dubrovkinje, direktor je kazao da je to zbog dugovanja iz vremena Jugoslavije. Još 2000. godine(!) Miloglav govori da prijeratni dugovi opterećuju poslovanje tvrtke. Miloglav je tada, priča Miletić, pripomenuo da zna sve ljude koji su napravili dug, a da je njegova uprava odgovorna i da ga želi sanirati. Miletić ga je kroz otvorena pisma u medijima prozvao da javno kaže koji su to ljudi koji su napravili Dubrovkinji dug od 25 milijuna maraka. Miletić je tom prilikom pozvao istražne organe da vide tko je napravio taj dug, odnosno da sankcioniraju Miloglava zbog kaznenog dijela prikrivanja kriminala.
Naravno, ništa od toga se nije dogodilo, a Pravedan tvrdi da Dubrovkinja prije rata nije imala nikakvih posebnih dugova zbog kojih bi se toliko nekretnina trebalo prodavati.
No ako Miloglav ne laže, postavlja se pitanje o kakvom je dugu riječ i tko ga je napravio, ako ga ni deset godina poslije tvrtka s prodavanjem nekretnina nije uspjela namiriti? Tko je za to krivac i zašto nikada nije odgovarao sve do danas? Tko su vjerovnici koji su navodno potraživali taj dug? Kako je moguće da se oni nikad javno nisu oglasili? Također, nije jasno zašto je donesen Razvojni program u kojem se predviđa da će Dubrovkinja Nuova u 21. stoljeću poslovati s dobitkom, ako su prijeratni dugovi toliko veliki. Osim toga, i sam taj Razvojni program koji donosi uprava kazuje kako Dubrovkinja ima perspektivu s obzirom na stručne kadrove i atraktivne poslovne lokacije. Zašto se onda te iste atraktivne lokacije prodavaju kad postoje realni uvjeti za uspješno poslovanje? Zašto Državna revizija u svom izvješću nigdje ne navodi te silne prijeratne dugove osim da su knjigovodstvene vrijednosti kratkoročnih i dugoročnih obveza Dubrovkinje Nuove 1993. godine iznosile sveukupno 5.3 milijuna maraka (ove su obveze naslijeđene od SOUR Dubrovkinje op.a.)? Za vratiti taj dug, dovoljno je bilo prodati jednu jedinu atraktivniju nekretninu.
Na kraju privatizacijske balade ostaju brojke koje ne lažu – od 1993. do 2003. – rasprodano je više od stotinu nekretnina Dubrovkinje Nuove, te je više od 900 radnika završilo na ulici.
Sami procijenite je li Miloglav samo rasprodavao nekretnine ili je htio osposobiti Dubrovkinju Nuovu za tržišnu utakmicu.
(U sljedećim nastavcima čitajte sumnjive načine prodaje nekretnina Dubrovkinje Nuove. Dubrovački dnevnik razotkrivat će sumnjivo prodane nekretnine, jednu po jednu, a vi ćete saznati kome su se i pod kojim uvjetima prodale)
*napomena: Ispričavamo se gospodinu Pavu Miloglavu što ga nismo kontaktirali da kaže svoju stranu priče. Autor ovog teksta procijenio je, da bi s obzirom na kompleksnost i širinu teme, svakodnevno smetali Miloglavu, pa je planirao na kraju cijele priče napraviti veliki intervju s njim kako bi on komentirao poslovanje Dubrovkinje Nuove iz svog kuta. Međutim, ako se gospodinu Pavu Miloglavu ne sviđa ovaj način, te želi gotovo svakodnevno komentirati poslovanje Dubrovkinje Nuove, molimo ga da nam se javi na naš broj 435/744, te nam to kaže.