PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Katica Matić, Eduard Čengija, Ivo Besjedica, Miho Popović...Evo kome je pala sjekira u med privatizacijom zgrade Euroherca

U prošloj priči oko Dubrovkinje apsorbirali smo da je prosječna cijena nekretnina u Dubrovniku krajem prošlog stoljeća iznosila oko 2 tisuće maraka po kvadratu.

Danas nastavljamo priču s daljnjom prodajom nekretnina Dubrovkinje Nuove čiji je direktor Pavo Miloglav, a među svim ostalim članovima Uprave, društvo mu prave i Katica Matić, te Ante Srhoj koje spominjemo u današnjem tekstu.

Nekretnina o kojoj pišemo je takozvana zgrada bivše Budućnosti, odnosno današnje mlađe generacije znaju je kao zgradu Euroherca (preko puta suda). Upravo je osiguravajuće društvo Euroherc bilo jedan od prvih kupaca. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1995., kupili su poslovni prostor veličine 279 kvadrata za 523 tisuća maraka. Tri godine poslije Euroherc kupuje još jedan prostor od Dubrovkinje Nuove – veličine 305 kvadrata za što su potrošili 550 tisuća maraka, iako je natječajna cijena bila 610 tisuća maraka. Trećinu te kupoprodajne cijene Euroherc je platio prijebojem dugovanja koje je Dubrovkinja Nuova imala prema tom osiguravajućem društvu.

Iako je Euroherc sveukupno platio nešto malo manje od natječajne cijene, svejedno se kupoprodaja obavila po, otprilike, tadašnjim tržišnim kretanjima. Međutim, to osiguravajuće društvo, zanimljivo, bilo je među rijetkima koji su prošli po takvoj - tržišnoj cijeni. Većina ostalih kupaca platila je znatno manje, iako bi po tržišnoj logici upravo Euroherc trebao platiti manje od njih, jer je kupovao prostore s većim brojem kvadrata.

Naime, bivši prvi čovjek dubrovačke Policije Eduard Čengija kupuje poslovni prostor od dubrovkinje Nuove, veličine 95 kvadrata za 101 tisuću maraka, što ispada nešto malo više od 1000 maraka po kvadratu. Kupoprodaja se događa u isto vrijeme, znači krajem prošlog stoljeća, kad Hrvoje Herceg kupuje ruševni Dix i plaća ga 2000 maraka po kvadratu, te ulaže dodatnih 100 tisuća maraka za obnovu, jer nije bilo ni struje, ni vode, ni izolacije, a također ni sanitarnog čvora.

Slično prolazi i kupac Ivo Šimunović, vlasnik tvrtke Avia. On od Dubrovkinje Nuove kupuje poslovni prostor veličine 97 kvadrata i plaća ga 105 tisuća maraka što je opet nešto malo više od 1000 maraka po kvadratu.

Zanimljiva je poveznica između Eduarda Čengije i Iva Šimunovića. Pokojni dubrovački političar i tadašnji saborski zastupnik HSS-a Srećko Kljunak, početkom ovog stoljeća, javno proziva poslove koje međusobno vode Policija čiji je šef Čengija, te tvrtka Avia Iva Šimunovića. Kljunak optužuje Čengiju i Šimunovića da su potpisali ugovor o održavanju policijskih vozila koji je, prema njegovim rječima, kriminalan. Spominje kako iza Šimunovića stoji Miroslav Tuđman, sin oca Domovine Franja Tuđmana, te da i on ima svoje udjele u tvrtki Avia. Kljunak također navodi kako je Šimunović dao Čengiji Audija na korištenje po sumnjivim okolnostima. Naposljetku, Kljunak diže kaznenu prijavu protiv Čengije i šalje je DORH-u, no ona pada, te Čengija nije osuđen.

Kako vidimo iz našeg teksta, Čengiji i Šimunoviću nije samo zajedničko bilo poslovanje, već i kupnja nekretnina od Dubrovkinje Nuove, točnije od njenog direktora Pava Miloglava.

Zajedničko im je i to, da je podignuta optužnica i protiv Iva Šimunovića. Naime, protiv njega podignuta je kaznena prijava, koja ga je teretila da nije platio porez državi u iznosu od 1,8 milijuna kuna kada je prebacivao svoje suvlasništvo iz tvrtke Zgrada d.o.o. u njegovu tvrtku Avia 2006. godine. Tvrtka Zgrada također je zanimljiva za našu priču, jer i ona sudjeluje u privatizaciji Dubrovkinje Nuove. Spomenuta tvrtka je suvlasnik dijela nekretnina u takozvanom Downtownu koji je izgrađen upravo na zemljištu Dubrovkinje Nuove. Osim Iva Šimunovića, među osnivačima tvrtke Zgrada d.o.o. su 'Srhoj nekretnine' u vlasništvu Ante Srhoja (čovjeka koji je dugi niz godina bio član Uprave Dubrovkinje Nuove), 'Petar nekretnine' u vlasništvu Petra Čučuka, te tvrtka Petrus u vlasništvu Andra Gandića poznatog iz privatizacije pekare Orlando. 

Vratimo se mi na našu priču oko zgrade Euroherca. Ivo Šimunović, zanimljivo, nije jedini Šimunović koji je kupio poslovni prostor u zgradi Euroherca. Drugi je je stanoviti Ljubomir Šimunović iz Potomja na Pelješcu, nepoznat široj javnosti. No priča postaje puno zanimljivija kada se zna da je Ljubomir Šimunović punac bivšeg predsjednika Općinskog suda u Dubrovnika Iva Besjedice, pravomoćno osuđenog zbog upletenosti u aferu Vrtovi sunca. Besjedica je tako, uz Pera Vićana, jedini koji je pravomoćno osuđen za privatizacijsku pljačku na dubrovačkom području. Zaposlenici na Općinskom sudu u Dubrovniku potvrdili su nam uz uvjet anonimnosti da je Šimunović punac Besjedice. Također, zaposlenici u tvrtki koja se bavila prodajom Zepter posuđa, u prostoru koji im je Šimunović svojevremeno iznajmio, svjedoče kako je upravo Besjedica bio taj koji je često obilazio prostor. Besjedica na papiru nije vlasnik, ali itekako se brine oko spomenutog poslovnog prostora.

Besjedica je, podsjetimo i to, devedesetih godina bio zemljišno-knjižni sudac. Kuloari su tada pričali da bez njegovog znanja i dopuštenja nije bilo moguće upisati nikakvo novo vlasništvo (drugim rječima sumnjivo) na bilo koju nekretninu, što je tvrdnja, koja je pravomoćnom presudom u aferi Vrtovi sunca, postala službena. Državna revizija u svom izvješću navodi kako nije jasno koje sve nekretnine i zemljišta posjeduje Dubrovkinja Nuova, jer nema dovoljno dokumenata. Isto tako spominju da im nije jasno kako se na neke nekretnine Dubrovkinja Nuova uopće upisala. Možda im je pomogao upravo Besjedica, ali to ne možemo tvrditi, jer nemamo dokaze.

Kad smo već kod suda, vrijedi pripomenuti da je brat Eduarda Čengije, poznati sudac Zoran Čengija. Gledajući sve ove kupoprodajne transakcije ispada da je Miloglav u ono vrijeme itekako dobro poznavao policajce i suce. Možda je upravo to razlog zašto ni Miloglav, ni ostatak Uprave Dubrovkinje Nuove nikad nije doveden pred suca zbog privatizacije spomenute tvrtke. Naime, prema našim povjerljivim podacima, tadašnja dubrovačka financijska policija na čelu s Milom Pavlovićem gotovo svakodnevno je pisala kaznene prijave protiv sudionika privatizacije, ali nijedna nije pala na plodno tlo. Prijave je Pavlović pisao, ali ostajale su u ladici gdje su i dan danas. Pokušali smo s njim stupiti u kontakt, ali nije bio raspoložen za razgovor. Umorile su ga silne privatizacije, samo nam je kratko rekao.

Ponajviše kaznenih prijava, doznajemo, Pavlović je napisao protiv šefa Dubrovačke banke Nevena Barača, koji je također tijekom privatizacije poslovao s Dubrovkinjom, ali i one su ostale u ladici. Sve dok nije pukla afera Peti ortak, te se Barač našao u zatvoru i pred suđenjem.

Branila ga je i obranila dubrovačka odvjetnica Stanka Matić, koja odvjetnički ured u polovičnom vlasništvu, ima upravo u zgradi Euroherca.

No za našu priču puno je važnija jedna druga Matić. Riječ je naravno o Katici Matić, članici Uprave Dubrovkinje Nuove, i bliskoj suradnici direktora Pava Miloglava. Katica Matić 1997. godine na trećem katu kupuje stan, koji je tad u izgradnji, veličine 75 kvadrata za 107 tisuća maraka.

Pisali smo već kako Pavo Miloglav, čim je došao na dužnost direktora, rasprodava nekretnine Dubrovkinje Nuove i smanjuje broj zaposlenih. Prema tome isčitava se da situacija u tvrtki Dubrovkinja Nuova nije najidealnija. Dok se događa rasprodaja nekretnina i smanjenje broja zaposlenih koje forsira Uprava, članice te iste Uprave kupuje stan u zgradi njene firme. Zaposlenici Dubrovkinje Nuove u to vrijeme, sjetimo se, umjesto novca za plaću, primaju bonove trgovačkih lanaca. Stoga se postavlja logično pitanje: Odakle Katici Matić 107 tisuća maraka za kupnju stana Dubrovkinje Nuove kada tvrtka u kojoj radi grca u dugovima, a zaposlenici primaju plaću u bonovima, te ne mogu kao ljudi raspolagati svojim novcem, već su prisiljeni kupovati u trgovačkim lancima? Je li Katica Matić možda kupila stan preko bonova? Naravno, to je nemoguće.

Netko će sad reći da je Katica Matić možda imala novca za kupnju stana mimo svoje plaće. Uzmimo da je to točno. Možda je Katica Matić dobila na lotu, možda je imala tetku u Americi ili neku drugu imovinu od svoga muža, ili nekog drugog člana obitelji. Ako je to točno, postavlja se novo pitanje – Zašto Katica Matić onda radi u Dubrovkinji Nuovoj ako ima novaca? Naime, tvrtka u kojoj radi, se raspada, pa je valjda Katica Matić svjesna da u njoj nema budućnosti. Radni dan joj se sastoji od pisanja otkaza. Bivši zaposlenik Dubrovkinje Antun Pravedan govori kako je Katica Matić pisala otkaze čak i u skloništima za vrijeme rata. Ako ima novaca, zašto joj treba raditi takav posao? A ako nema novaca, pa mora raditi u Dubrovkinji Nuovoj, nejasno je kako ona može kupiti stan u to vrijeme, a drugi zaposlenici ne mogu platiti ni tekuće troškove, jer primaju plaću u bonovima?

Osim toga, Katica Matić kupuje stan u izgradnji. Znači da Dubrovkinja Nuova ulaže novac u svoje nekretnine, a s druge strane ih konstantno prodava i dava otkaze radnicima. Zašto to Uprava radi, te ima li taj potez ikakve veze s logičnim poslovanjem? Na kraju krajeva, uopće se ne rade poslovni prostori, već stanovi gdje svoje mjesto pronalazi i Katica Matić. Odakle novac za te investicije? Ako ga već ima, zašto se nekretnine stalno rasprodavaju? Zašto se ulaže u stanove, a ne posao? Sjetimo se, dužnost odnosno cilj Miloglava u privatizaciji je spasiti poslovanje, i održati broj zaposlenika. To kaže prvi članak Zakona o privatizaciji. On umjesto da spašava poslovanje i radna mjesta zaposlenika, ulaže u stanove. To se može opravdati činjenicom da je tom investicijom htio namaknuti novac za nužno poslovanje, ali godine koje dolaze poslije ga demantiraju. Ali i one prije. Dubrovkinja Nuova se bavila prehranom, a ljudi svaki dan mogu jesti. Ako su drugi, novi trgovački lanci uspjeli, kako je moguće da u tom segmentu poslovanja nije Dubrovkinja, koja je imala najbolju logistiku i najviše prostora u svom vlasništvu? Trebalo je samo to održati, i raditi. A nije to bio bogzna kakav komplicirani posao. Samo nastaviti raditi ono što inače radiš. Ali kao da je Pavu Miloglavu i Katici Matić na pameti bilo nešto drugo.

Rekli smo već, da je stan kupljen 1997. godine. Državna revizija češlja poslovanje Dubrovkinje Nuove krajem 2003. i početkom 2004. godine. Zanimljivo da nigdje ne spominju stan Katice Matić. Inače se u svom izvješću, Revizija stalno žali da Dubrovkinja Nuova nema znatan broj dokumenata iz kojih bi se jasnije vidjelo poslovanje. Jesu li ti dokumenti koje Revizije spominje da ih nema, a među ostalim i kupoprodaja stana Katici Matić, namjerno sklonjeni kako bi se zataškali detalji? Na kraju krajeva, tko zna je li Katica Matić ikad uplatila novac Dubrovkinji Nuovoj za svoj stan kad Revizija uopće nije vidjela nikakav dokument vezan uz tu transakciju?

Bilo kako bilo, Katica Matić je još uvijek ponosni vlasnik stana na trećem katu zgrade Euroherca. Međutim, nije ona jedina koja je iz kruga obitelji odlično prošla s kupovinom nekretnina u spomenutoj zgradi. Naime, više zaposlenika Dubrovkinje Nuove reklo nam je da se Katica Matić djevojački prezivala Lonza, te da joj je brat Đuro Lonza, vlasnik tvrtke Spiona. To smo provjerili kod više izvora, čak i mimo zaposlenika Dubrovkinje.

Đuro Lonza i njegova tvrtka Spiona kupila je više poslovnih prostora u zgradi takozvane bivše Budućnosti. Manji dio kupljen je izravnom prodajom bez javnog natječaja. Lonza i Spiona kupili su sveukupno četiri nekretnine sveukupne površine 586 kvadrata za 700 tisuća maraka. Poslije je Lonza sve u paketu prodao Hypo banci za 2,2 milijuna eura, te tako višestruko zaradio kupoprodajom nekretnina.

Nekretninu u zgradi kupio je, bolje rečeno dobio, i Miho Popović, čovjek koji je u isto vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora Dubrovkinje Nuove, te šef dubrovačke Porezne uprave. Dobio je prostor od 40 kvadrata za 38 tisuća maraka izravnom prodajom bez javnog natječaja, i to tri godine poslije Hrvoja Hercega. Gotovo cjelokupni iznos platio je prijebojem nekih dugovanja koje je Dubrovkinja Nuova imala prema njemu. Nejasno je koja bi to dugovanja Dubrovkinja Nuova trebala imati prema Popoviću, osim naknade za sudjelovanje u radu Nadzornog odbora. Je li moguće da je gotovo cijelu nekretninu platio s tom naknadom? Zašto 'obični' zaposlenici onda zbog dugovanja nisu mogli dobiti nekretninu, već otkaz?

Gore smo spominjali kako je Miloglav bio u poslovnom odnosu s policajcima i sucima iz tog vremena, a ovdje vidimo kako nije u lošem odnosu ni s poreznicima što je posebno važno kada se zna da je Dubrovkina Nuova trebala ići u stečaj zbog dugovanja, ali su transakcije nezakonito nastavili provoditi preko tvrtke Dubrovkinje Zagreb čiji je direktor Zdenko Henč koji je također kupio prostor od Dubrovkinje Nuove.

Prostore u zgradi Euroherca kupila su još dva poduzetnika koja su aktivno poslovala s Dubrovkinjom Nuovom u vrijeme privatizacije. Prvi je Lovorko Milošević, vlasnik tvrtke Pemo, čije su bonove, kao i one drugih trgovačkih lanaca, dobivali zaposlenici Dubrovkinje umjesto novca za plaću. Milošević je kupio stan veličine 122 kvadrata za 174 tisuće maraka.

Drugi poduzetnik je Antun Kralj, vlasnik Konela. Konel i Dubrovkinja Nuova skupa su gradili Mercante po čudnim uvjetima. Kralj je kupio dvije nekretnine – jednu od 26 kvadrata za 79 tisuća kuna, a drugu veličine 58 kvadrata za 174 tisuće kuna.

O Mercanteu i drugim nekretninama Dubrovkinje Nuove pisat ćemo u sljedećim nastavcima.