PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Evo kako se direktor Dubrovkinje Zagreb domogao nekretnine

Dubrovkinja Nuova, pisali smo prošli put, prema nalazu Državne revizije, 1993. ima kratkoročne i dugoročne obveze u iznosu od 5,3 milijuna tadašnjih maraka. No, od tada pa nadalje, dugovi Dubrovkinje Nuove rastu posebno u segmentu bankarskih kredita. Svjedoci tog vremena, koji su željeli ostati anonimni, objašnjavaju ulogu Dubrovačke banke u cjelokupnoj privatizaciji društvenih firmi na dubrovačkom području, pa tako i Dubrovkinje. Prema njihovim rječima tadašnji predsjednik Uprave Dubrovačke banke Neven Barač, član iste te Uprave Mirko Obrvan i ostala ekipa imaju vrlo jednostavan plan.

-Dubrovačka banka htjela je u Dubrovniku uzeti sve što postoji, odnosno sve što valja. Davali su kredite Dubrovkinji i svima ostalima, znajući da ih oni neće moći vraćati, pa bi stoga zauzvrat uzimali vrijedne nekretnine. Plan im je bio stvoriti enormno bogatstvo Dubrovačke banke, a samim tim i svoje – objašnjavaju naši sugovornici zaista jednostavan plan.

Sličan se scenarij dogodio i Dubrovkinji Nuovoj. Dubrovačka banka hipotekarno se upisuje zbog osiguranja kredita na vrijednu imovinu Dubrovkinje Nuove, od zemljišta u Kasarni, preko raznih prodavaonica, pa sve do dijela opskrbnog centra u Mokošici.

Ne samo to, već Dubrovkinja Nuova Dubrovačkoj banci 1996. godine prodaje 'svoje' zemljište na Bosanci sveukupne površine oko 16 tisuća metara kvadratnih za 1,3 milijuna maraka. Međutim, Državna revizija ističe da je prodaja sporna, jer se radilo o neizgrađenom zemljištu izvan građevinskog područja.

-Dubrovkinja Nuova nije smjela prodati spomenuto zemljište, jer je odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska – stoji u nalazu Revizije.

Drugim riječima direktor Dubrovkinje Nuove Pavo Miloglav prodao je zemljište koje uopće nije pripadalo 'njegovoj' firmi. Na dio spomenutih čestica na Bosanci danas je upisana Republika Hrvatska, ali također i tvrtka In trend u većinskom vlasništvu dubrovačkog tajkuna Mirka Obrvana. Međusobno još uvijek vode sporove oko vlasništva (o detaljnijim vezama Barača, Obrvana i Dubrovkinje pisat ćemo u nekim od sljedećih nastavaka).

Rekli smo da dugovanja Dubrovkinje Nuove iz godine u godinu rastu unatoč stalnoj prodaji nekretnina i otpuštanju radnika. Tako su dugoročna i kratkoročna potraživanja od 1993. kada su iznosila 5,3 milijuna maraka, narasla 1999. godine na više od 60 milijuna kuna, od čega se samo Dubrovačkoj banci dugovalo 48 milijuna kuna.

Zbog konstantnih dugova Dubrovkinje Nuove, već u prosincu 1994. blokiran je žiro račun tvrtke, i to neprekidno traje sve do siječnja 2002. godine. Dubrovkinja Nuova cijeli taj period nezakonito posluje. Zašto nezakonito? Naime, prema Stečajnom zakonu, Pavo Miloglav i ostali članovi uprave, bili su dužni podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najkasnije 21 dan od nastupanja nesposobnosti za plaćanje.

Međutim, oni to ne da nisu učinili, već izgleda kao da im ta činjenica nimalo nije smetala u poslovanju. Dubrovkinja Nuova stoga početkom 1996. godine osniva poduzeće Dubrovkinja Zagreb d.o.o., te potpisuje međusobni ugovor o poslovnoj suradnji zbog zajedničkog poslovanja u uvjetima nelikvidnosti, točnije rečeno, Dubrovkinja Nuova za vrijeme blokade svojega računa financijsko poslovanje obavlja preko Dubrovkinje Zagreb. Naravno, Miloglav i ekipa krše zakon, jer to nije u skladu s odredbama tadašnjeg članka 27. Zakona o platnom prometu, kojim je propisano da poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje odnosno namiriti obveze kompenzacijom, asignacijom, cesijom, preuzimanjem duga i drugim oblicima međusobnih namira obveza i potraživanja ukoliko ima evidentirane nenamirene dospjele obveze kod banke koja vodi račun.

Dubrovkinja Nuova, nadalje, od novca koji dobije od primjerice prodane nekretnine obavlja plaćanje tekućih obveza, iako na računu ima nenamirena potraživanja, čime opet krši zakon.

Bivši zaposlenici Dubrovkinje kažu nam da je, među ostalim, Dubrovkinja Zagreb osnovana kako bi šefovi Dubrovkinje Nuove lakše muljali s financijama. U prilog njihovoj tvrdnji ide i nalaz Državne revizije koji kazuje da Dubrovkinja Nuova i Dubrovkinja Zagreb nisu provodili konsolidaciju financijskih izvještaja. Zanimljivo da početkom novog milenija Dubrovkinja Nuova duguje Dubrovkinji Zagreb više od 7 milijuna kuna. Potpuno je nejasno zašto bi Dubrovkinja Nuova nešto dugovala Dubrovkinji Zagreb, ako se ionako plaćanja vrše preko zagrebačke tvrtke kćeri. Također, Dubrovkinja Nuova vjerojatno nije nabavljala nikakvu robu od Dubrovkinje Zagreb.

Teško je pratiti sve te transakcije, jer mnoge dokumentacije iz tog vremena jednostavno nema, što ističe i Revizija. Pitanje je jesu li se sve financijske transakcije uopće vodile. Možda su Miloglav, i ostali članovi uprave Dubrovkinje Nuove poput Katice Matić i Marijana Mrkušića, bili potpuno opušteni u svom financijskom radu, jer je predsjednik Nadzornog odbora Dubrovkinje Nuove u vrijeme osnivanja Dubrovkinje Zagreb, bio Miho Popović, ujedno i šef dubrovačke Porezne uprave.

Popović je kao porezni stručnjak i predsjednik NO-a zasigurno bio svjestan da Dubrovkinja Nuova ne radi dio knjigovodstvenog poslovanja po zakonu, ali gotovo ništa nije poduzeo da to spriječi. Naposljetku kupio je od Dubrovkinje Nuove početkom novog milenija nekretninu od 40 kvadrata u zgradi ex Budućnosti za 40 tisuća maraka. Za prodaju te nekretnine nije raspisan natječaj, već se radilo o izravnoj prodaji. Manji dio kupoprodajne cijene kompenziran je prijebojem dugovanja Dubrovkinje Nuove prema Popoviću (o detaljnijoj privatizaciji zgrade ex Budućnosti, pisat ćemo u sljedećim nastavcima).

Vratimo se mi Dubrovkinji Zagreb. Rekli smo već, da je Dubrovkinja Nuova 'normalno' poslovala, iako je prema zakonu trebala podnijeti postupak za otvaranje stečaja. Prvi direktor Dubrovkinje Zagreb bio je Zdenko Henč. Poslije su ga na tom mjestu naslijedili Pavo Perić i Anka Donatović.

Zanimljivo da je i Henč, poput Popovića, došao do nekretnine koja je pripadala Dubrovkinji Nuovoj. Riječ je o poslovnom prostoru u Zagrebu veličine 55 kvadrata čija se kupoprodaja odvijala krajem prošlog stoljeća. Državna revizija je utvrdila da je prodajna cijena prema natječajnim uvjetima trebala iznositi 92 tisuće maraka, a nekretnina je prodana za 70 tisuća maraka. Gotovo pola tog iznosa Henč je namirio prijebojem. Bivši zaposlenik Dubrovkinje Antun Pravedan govori da je vjerojatno riječ o prekovremenim radnim satima ili nečem sličnom, što je kasnije Henču pomoglo da dođe do nekretnine. Zlobnici bi rekli - ubio se od posla u Dubrovkinji Zagreb (koja je kasnije neslavno ugašena) i još došao do nekretnine.

U Zagrebu je Dubrovkinja Nuova, također, posjedovala skladište u Jankomiru veličine 600 kvadrata koji je poslije pripao HEP-u. Cjelokupno plaćanje u visini od 826 tisuća maraka obavljeno je prijebojem. Vjerojatno je Dubrovkinja dugovala za struju.

Kad smo već kod Zagreba, spomenimo stanovitog Damira Miljaka, koji je u to vrijeme imao zagrebačku adresu. Riječ je o čovjeku koji se na prijelazu iz 1997. u 1998. godinu domogao Upravne zgrade Dubrovkinje Nuove u Trpnju. Riječ je o nekretnini sveukupne veličine 544 kvadrata koju je Miljak dobio izravnom prodajom, bez ikakvog javnog natječaja, za 168 tisuća maraka ili ako hoćete, po kvadratu je platio 308 maraka. Treba reći da je zgrada u vrijeme kupoprodaje bila u lošem stanju. Inače, kako doznajemo od trpanjskih izvora, čovjek je po zanimanju pomorac.

Zgradu je poslije Miljak prodao Nijemcu, vlasniku korporacije Birkenstock koja se bavi prodajom obuće, i zasigurno višestruko zaradio. Nije jedini koji je profitirao s kupoprodajom nekretnina Dubrovkinje Nuove.

(nastavlja se)