PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Evo kako je razgrabljena Kasarna

Danas pišemo o privatizaciji nekretnina Dubrovkinje Nuove u takozvanoj Kasarni gdje se prije nalazila JNA da bi kasnije Titova vojstva zbog turizma u Dubrovniku otišla, a najveći dio prostora pripao Dubrovkinji (za sada o onima koji su bile u vlasništvu Dubrovkinje Trade poput zgrade 'Konjušnice' nećemo pisati).

Upada o oči da je dobar dio novih vlasnika državnog karaktera, pa iako bi se na prvu pomislilo, kako nije bilo bogzna kakvih problema, to nije istina. Najveći problem leži u takozvanoj glavnoj zgradi Kasarne (iza parkirališta Mercantea o kojem ćemo također pisati u zasebnom tekstu).

Naime, pisali smo već kako je zaposlenicima Dubrovkinje Nuove teško – plaća im kasni, primaju je u bonovima trgovačkih lanaca, te se stalno dijele novi otkazi. Osim tog navedenog, Dubrovkinja Nuova kasni s uplatama za doprinose na plaću svojim zaposlenicima. Dugovi se gomilaju, i naposljetku državne institucije ta dugovanja prebijaju s dobivanjem dijela glavne zgrade u Kasarni.

Tako Hrvatsko mirovinsko osiguranje (54 posto), Republika Hrvatska (29 posto), te Hrvatsko zdravstveno osiguranje u suvlasništvu od 17 posto, postaju (su)vlasnici dijela glavne zgrade veličine 3414 kvadrata. Dubrovkinja Nuova daje te prostore, i prebija tako  dug s njima u iznosu od skoro 4 milijuna maraka. Ugovor se sklopio 1996. godine. Nećemo sad ulaziti u detalje je li cijena realna ili ne, jer je nekretnina pripala državi, a ne nekom privatnom poduzetniku, već ćemo se okrenuti nečemu drugom.

Naime, u zemljišnim knjigama, vlasnik spomenute nekretnine je još uvijek – Dubrovkinja Nuova – tvrtka koja pravno više uopće ne postoji! Kako je to moguće? Iz naših povjerljivih izvora saznajemo da je kupoprodajni ugovor između Dubrovkinje Nuove i državnih institucija pravno -  katastrofalno sastavljen -  te se temeljem njega državne institucije ne mogu upisati kao novi vlasnici. Taj su ugovor, među ostalim, potpisali direktor Dubrovkinje Nuove Pavo Miloglav i bivši premijer Hrvatske Zlatko Mateša.

Puno nam ovo govori o tim vremenima, i nonšalanciji u poslovanju, kako Dubrovkinje Nuove, tako i državnih institucija. Kako je moguće da osobe koje zastupaju građane potpišu ugovor pravno potpuno neutemeljen, te se već, pazite brojku, 18 godina pravi vlasnici ne mogu upisati na nekretnine!?

Doznajemo od naših izvora da se novi ugovor počeo raditi. Među ostalim, trebali bi ga potpisati Pavo Miloglav, direktor Gravose d.o.o., pravnog slijednika Dubrovkinje Nuove, te premijer Zoran Milanović(!). Tako će Milanović morati staviti svoj potpis na privatizaciju nekretnine Dubrovkinje Nuove koja se dogodila skoro prije 20 godina, u vrijeme dok je Milanović skoro bio balavac, a Franjo Tuđman i Ivica Račan među živima. Te prostore tijekom toliko godina koristili su Matični ured, i ostale državne službe, pa barem s te strane ova transakcija nije upitna.

Ostatak te zgrade kupila je Hrvatska pošta. Prvo je 1996. godine kupila 1627 kvadrata za 1,3 milijuna maraka, a poslije je, za oko šestotinjak kvadrata spomenute nekretnine, Pošta platila dodatnih 860 tisuća maraka. Kasnije su od Dubrovkinje Nuove kupili još ponešto kvadrata. Ne samo od Dubrovkinje Nuove, već i od privatnih vlasnika koji su prostor kupili od Miloglava, te ga poslije preprodali Pošti.

Riječ je o trojici poduzetnika i mesara Stijepu Česku, Tihomiru Zvoni i Vidu Nadramiji. Njih trojica 1996. godine kupila su od Dubrovkinje Nuove prostor u glavnoj zgradi Kasarne veličine 75 kvadrata za 60 tisuća maraka, odnosno znatno manje od 1000 maraka po kvadratu. Natječaj je bio raspisan, a natječajna cijena iznosila je 140 tisuća maraka što je realna tržišna cijena u to vrijeme. Pisali smo već da je cijena nekretnina te godine nešto malo manja od 2000 maraka po kvadratu, a nikako ne ispod 1000 maraka, što znači da su kupci prošli itekako povoljno.

Miloglav se može pravdati da je raspisao natječaj, te da nije pristigla bolja ponuda, ali zar se nije moglo onda obustaviti prodaju i čekati neku bolju poslovnu priliku? Pa nije valjda da su se nekretnine morale o glavu prodavati puno ispod cijene? Također, Česko, Nadramija i Zvone nekretninu su u cijelosti platili prijebojem. Kasnije ćete vidjeti da su i druge nekretnine koje su kupovali od Dubrovkinje Nuove plaćali na sličan način. Kako je moguće da Miloglav Nadramiji, Zvoni i Česku spušta skoro trostruko natječajnu cijenu, a sa spomenutim trojcem Dubrovkinja Nuova i dalje radi, te prema njima stalno gomila dugovanja. Zašto nisu prebili s njima tu nekretninu po punoj cijeni ako su već proizvodili dugovanja međusobnim poslovanjem?

Poslije su poduzetnici i mesari taj svoj prostor prodali Pošti (što je dokaz da je bilo interesanata), koju smo pitali koliko su ga platili. Nažalost, iz Pošte su nam odgovorili da nam ne mogu dati podatke, jer je to poslovna tajna, ali gotovo smo sigurni da je trojac na kupoprodaji zaradio više nego li je uložio.

Česko, Zvone i Nadramija u to su vrijeme puno kupovali od Dubrovkinje Nuove i većinu toga plaćali prijebojem. Česko u Komolcu, točnije Čajkovici (o kupoprodajama u Komolcu više ćemo pisati u sljedećim nastavcima) s Miloglavom vrši dvije kupoprodaje. Prvo kupuje nekretninu veličine 366 kvadrata za 165 tisuća maraka (ni 500 maraka po kvadratu!), a potom nekretninu od 50 kvadrata skupa s zemljištem veličine skoro 1500 metara kvadratnih, za 83 tisuće maraka.

Cijene su, iako se nekretnine ne nalaze na užem području Dubrovnika, i više nego povoljne. Česko gotovo sve plaća prijebojem. Natječaj za prodaju ovih dvaju nekretnina je raspisan, ali vjerojatno je Česko favoriziran upravo radi dugovanja prema njemu.

No kupuje on poslovne prostore od Dubrovkinje Nuove i u Dubrovniku. Tako na gruškoj obali, 1996. godine, kupuje poslovni prostor veličine 61 kvadrat za 90 tisuća maraka. Natječaj je raspisan, a, zanimljivo, kupoprodaja nije obavljena prijebojem.

Osim Česka, odlično prolazi i Zvone. Prvo, 1995. godine, kupuje poslovni prostor od Dubrovkinje Nuove u Slanome. Nekretnina je velika 130 kvadrata, a Zvone je kupuje za 74 tisuće maraka. Nije raspisan nikakav natječaj, već ju je Zvone kupio izravnom prodajom, odnosno odlukom nadležnih u Dubrovkinji Nuovoj.

Nadalje, Zvonina tadašnja tvrtka Met-mar d.o.o., također dobiva poslovni prostor veličine 45 kvadrata izravnom prodajom bez javnog natječaja. Riječ je o poslovnom prostoru na Čingriji koju je Zvone platio 114 tisuća maraka i to cjelokupni iznos prijebojem.

Nadalje, kupio je 1996. godine, također, poslovni prostor veličine 57 kvadrata za 88 tisuća maraka (raspisan natječaj). Riječ je o prodavaonici broj 122, čestica zgrade 1040, za koju nismo sigurni gdje se nalazi. Naime, u dokumentima koje posjedujemo ne stoji katastarska općina. Mi smo tražili tu česticu zgrade u više katastarskih općina, a pronašli smo je jedino u katastarskoj općini Dubrovnik. Ako je riječ o nekretnini koja je u spomenutoj katastarskoj općini, onda se ona nalazi u starom gradu. Međutim, ponavljamo kako ova informacija možda nije točna. Danas je kao vlasnik te čestice upisan Grad Dubrovnik.

U međuvremenu, poduzetniku Zvoni ne cvjetaju ruže. Prema podacima iz prošle jeseni, bio je jedan od deset poduzetnika s najvećim dugovanjima prema Gradu Dubrovniku.

Međutim, sigurni smo gdje je poslovni prostor koji je kupio Vido Nadramija. On se nalazi na gruškoj tržnici, a veličine je 28 kvadrata. Nadramija je za njega izdvojio 44 tisuće maraka, a kupoprodaja se odigrala u drugoj polovici devedesetih godina. Gotovo polovicu iznosa platio je prijebojem. Natječaj je bio raspisan.

Nadramija je za vrijeme bivše gradonačenice Dubravke Šuice, bio gradski vijećnik HDZ-a, a ostao je blizak i s direktorom Miloglavom. Naime, Miloglav je sve do nedavno bio predsjednik Košarkaškog kluba Dubrovnik, dok je u Predsjedništvu kluba sjedio Nadramija. Uz njega, u Predsjedništvu kluba bio je i Miho Popović, bivši predsjednik Nadzornog odbora Dubrovkinje Nuove, te bivši šef dubrovačke Porezne uprave.

Upravo se preko Popovića vraćamo na privatizaciju Kasarne. Naime, u vrijeme (plus-minus nekoliko mjeseci) dok je on sjedio na dvije stolice – one u Dubrovkinji Nuovoj, te Poreznoj upravi, događa se transakcija nekretnine upravo između ta dva subjekta. Riječ je o zgradi u Kasarni gdje je Dubrovkinja imala urede za knjigovodstvo. Ministarstvo financija kupuje zgradu veličine 1681 kvadrat, te okolno zemljište veličine 1100 metara kvadratnih, za milijun i pol maraka. Transakcija se događa početkom 1995., a cijena je puno povoljnija od tržišne. Zanimljivo da nije raspisan nikakav natječaj, već je zgrada prodana izravnom odlukom Upravnog i Nadzornog odbora, gdje je svega nekoliko mjeseci kasnije, sjedio kao predsjednik upravo Popović, koji je u to vrijeme itekako poznavao ljude u Poreznoj, te Ministarstvu financija.

Nije li u pitanju klasični sukob interesa, kad već nije raspisan natječaj? Doduše Popović je na mjesto predsjednika NO došao nekoliko mjeseci nakon prodaje nekretnine, ali vjerojatno je znao da ga to mjesto čeka. Možda je upravo zbog te kupoprodaje nagrađen mjestom predsjednika NO Dubrovkinje Nuove. Također je zanimljivo da zgrada nije plaćena prijebojem, što znači da Dubrovkinja Nuova nije imala nikakvih poreznih dugovanja prema državi. Duguju na sve strane - od mesara, preko banaka i Mirovinskog, te zdravstvenog osiguranja, pa sve do svojih zaposlenika, te raznim trgovačkim lancima – ali državi ne duguju za porez. Možda razlog leži upravo u Mihu Popoviću, čovjeku koji je dobio poslovni prostor od Dubrovkinje Nuove u zgradi Euroherca. Možda je on 'čistio' porezna dugovanja Dubrovkinje Nuove prema državi ako ih je bilo. Naravno ne možemo to tvrditi, jer nemamo dokaze, ali upada u oči da svima duguju osim porez državi. Čudno, zar ne?

Sada dolazimo do novog sukoba interesa. Dio zgrade u Kasarni preko puta današnje redakcije Dubrovačkog vjesnika i poviše Porezne uprave kupuje IGH. Kupoprodaja se događa 1996. godine, u isto vrijeme kada je član NO Dubrovkinje Nuove Ante Stojan, ujedno čovjek koji je skupa s Pericom Đukanom i Jurom Radićem dugi niz godina bio alfa i omega IGH.

IGH kupuje 376 kvadrata za svega 320 tisuća maraka što je manje od 1000 maraka po kvadratu, iako je tržišna cijena 1996. godine u Dubrovniku od 1600 pa do 2000 maraka za kvadrat. Iako je bio raspisan natječaj, osim za dio zemljišta oko zgrade koji je dodijeljen IGH-u izravnom prodajom, ne sumnjamo da je Stojan lobirao za IGH, pogotovo kada vidimo konačnu prodajnu cijenu, koja je izrazito povoljna.

Zemljište oko te zgrade, te na drugim mjestima u Kasarni kupuje još jedna državna institucija. Riječ je o Hrvatskim vodama. Zanimljivo, i oni poput Mirovinskog osiguranja, još uvijek nisu vlasnici spomenutog zemljišta, iako je i od njihove transakcije prošlo nevjerojatnih 12 godina!

Naime, kao vlasnik u zemljišnjim knjigama vodi se Leno, tvrtka kćer Gravose, koja je opet slijednik Dubrovkinje Nuove. Na Trgovačkom sudu u Splitu vodi se spor između Hrvatskih voda i Lena oko upisa vlasništva koji još uvijek nije okončan. Pitali smo Hrvatske vode da nam kažu u čemu je zapelo, ali su se oglušili na naš upit.

Probleme te vrste nije imalo Ministarstvo unutarnjih poslova koje od Dubrovkinje Nuove kupuje zgradu u Kasarni preko puta FINA-e gdje se još uvijek nalaze dubrovačke tajne službe i obavještajci. Cijena nam nije toliko bitna (jer je nekretnina i dalje u vlasništvu države, odnosno nas građana) koliko vrijeme kad se kupoprodaja dogodila. Naime, to se izvršilo 1999. godine u jeku afere Dubrovačke banke te Petog ortaka, kada su dubrovačke tajne službe itekako bile upletene u cijelu priču. Obavještajci su, nakon što je šef Dubrovačke banke Neven Barač, (raz)otkrio ortački ugovor, stali na suprotnu stranu, te su čistili tragove kako ne bi došlo do otkrivanja petog ortaka, koji je navodno bio bliski Tuđmanov suradnik, Ivić Pašalić.

Dubrovačka banka također je sudjelovala u privatizaciji nekretnina Dubrovkinje Nuove u Kasarni, točnije njena tvrtka Mironja d.o.o. Ta tvrtka nadasve je zanimljiva – osnovali su je zajedno Dubravačka banka i Hrvatske ceste – zaista čudan spoj poslovnih subjekata. Poveznica između Mironje d.o.o. i Dubrovkinje Nuove bio je Niko Matušić, brat poznatog saborskog zastupnika HDZ-a Frana Matušića. Naime, Niko Matušić bio je član Uprave Dubrovkinje Nuove i predsjednik NO Mironje.

Mironja je od Dubrovkinje Nuove u Kasarni kupila sadašnju zgradu Dubrovačkog vjesnika veličine 176 kvadrata skupa s okolnim zemljištem od 450 metara kvadratnih za 232 tisuće maraka. Problem u toj transakciji je što je nekretnina prodana izravno bez javnog natječaja, a Mironja ju je u potpunosti platila prijebojem. Vjerojatno je riječ o kreditnim dugovanjima prema Dubrovačkoj banci. Poslije su propali i Dubrovačka banka i Mironja, te je zgradu kupio prvo Dubrovački vjesnik, a na kraju tvrtka njegove glavne urednice Vjere Šuman.

Za kraj spomenut ćemo zgradu na ulazu u Kasarnu gdje je danas Kozmo, a gdje je prije bio kafić Cavalo. Prvo treba reći da je u vrijeme dok je Dubrovkinja Nuova bila vlasnik, zgrada imala samo prizemlje, bez kata, a bila je u ruševnom stanju. Takvu nekretninu od Dubrovkinje Nuove kupuje tvrtka Laus CC, a priča oko te kupoprodaje vrlo je zanimljiva.

Nekretninu tadašnje veličine 331 metar kvadratnih zajedno s okolnim zemljištem od 294 kvadrata, tvrtka Laus CC kupuje od Dubrovkinje Nuove za 762 tisuće maraka (zgrada ima 331 kvadrat, a Laus je plaća 704 tisuće maraka, a ostalo su potrošili na zemljište). Kuprodaja se događa početkom ovog stoljeća, a cijena po kvadratu zgrade je viša od 2000 maraka što je u skladu s tržišnim cijenama ako ne i više od realne. Naime, vlasnik Lausa CC Blaženko Carević nam je rekao kako su ustvari kupili gole zidove bez struje i vode. Na ulaganje, te na podizanje kata za koje su se uredno dobile dozvole, Carević je platio dodatnih oko 600 tisuća eura, tako da ga je nekretnina za to vrijeme došla poprilično skupo.

No, nešto drugo je puno zanimljivije. Naime, Dubrovkinja Nuova i Laus CC početkom stoljeća dogovaraju kompjuterizaciju Dubrovkinje vrijednu oko 100 tisuća maraka. Ta se cijena trebala uvrstiti u kupoprodaju nekretnine. Carević je, kako nam je kazao, dostavio Dubrovkinji kompjutere, printere i slične uređaje, te je trebao dostaviti softver za financijsko poslovanje Miloglava i Uprave, ali oni odustaju od te investicije.

Državna revizija u svom izvješću navodi kako Dubrovkinja Nuova nakon kupnje kompjutera odustaje od daljnje kompjuterizacije Dubrovkinje Nuove, te se sklapaju novi ugovori. Najviše je čudna odluka Pava Miloglava da Laus CC ne mora platiti za nekretninu 250 tisuća kuna, jer je Dubrovkinja Nuova naknadno odustala od kompjuterizacije i time, ustvari, zeznula Laus CC, jer su poslovni ugovori već bili potpisani.

Taj otpis duga, prema izvješću Državne revizije, nije odobrio NO što nije u skladu s odredbama statuta prema kojima Uprava ne može otuđiti nekretninu bez suglasnosti Nadzornog odbora. Kada je Revizija zgotovila svoje izvješće, poslala ga je Dubrovkinji Nuovoj, te su se oni očitovali na ovaj slučaj. Kazali su kako je otpis tvrtki Laus CC pogrešno evidentiran u poslovnim knjigama. Međutim, Reviziji za tu konstataciju nisu dostavili nikakve dokaze i dokumente, pa je Revizija ostala pri svojim navodima iz prvotnog izvješća.

Carević nam je potvrdio da Laus CC nije u potpunosti obavio kompjuterizaciju Dubrovkinje Nuove.

-Trebali smo im postaviti softver da lakše vode financije, ali pošto je zaposlenika bilo sve manje, oni su na kraju odustali – rekao nam je Carević dodavši da se ne sjeća detalja, pa ne može potvrditi, ali ni demantirati da je došlo do otpisa duga.

Htjeli smo kod njega provjeriti dokumente iz tog doba, ali Carević ih više nema u cijelosti.

-Poslovne dokumente, osim one o zaposlenicima, ne čuvamo duže od pet godina. Zaista se ne sjećam detalja, samo znam da smo mi tu nekretninu platili papreno za to vrijeme – zaključio je Carević.

Poslije je Carević 337 kvadrata prizemlja prodao tvrtki Borza grupa za 877 tisuća eura, a kat veličine 340 kvadrata prodao je Atlantskoj plovidbi za 6,5 milijuna kuna.

Problem u ovoj priči je taj što je Carević, teoretski, mogao platiti punu cijenu za nekretninu bez obzira što je Dubrovkinja Nuova odustala od kompjuterizacije, a Uprava je, teoretski, mogla ukrasti spomenuti dio, i napisati u poslovnim knjigama da je manjak novca nastao zbog otpisa duga. Ne vjerujemo, ipak, da su ukrali novac, već da su nesposobno vodili poslovanje.

Tko zna je li još uvijek postoje dokumenti o detaljima te prodaje? Carević ih je bacio, a Dubrovkinja Nuova ih nije poslala ni Državnoj reviziji, a kamoli pokazala javnosti. Sve se to događalo, podsjetimo, bez znanja, odnosno suglasnosti Nadzornog odbora.